„Imat ću onoliko djece koliko ja želim!” – Priča o raspadu jedne obitelji

„Imat ću onoliko djece koliko ja želim! Niste vi ti koji ćete mi određivati život!”

Ivana je stajala nasred dnevnog boravka, lice joj je bilo crveno od bijesa, a ruke su joj drhtale. Mama je plakala u kuhinji, tata je šutio i gledao u pod, a ja sam stajala između njih, osjećajući kako mi srce lupa kao nikad prije. Bio je to trenutak kad sam shvatila da se nešto nepovratno promijenilo u našoj obitelji.

Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije, kad je Ivana, moja mlađa sestra, najavila da je trudna po treći put. Živjela je s mužem Samirom u malom stanu u Novom Zagrebu, a već su imali dvoje male djece. Naša mama, Jasna, odmah je počela s pitanjima: „Ivana, kako misliš izdržavati troje djece? Samir radi u skladištu, ti si na porodiljnom… Znaš da život nije bajka!” Tata, Ante, bio je tiši, ali sam vidjela zabrinutost u njegovim očima svaki put kad bi Ivana spomenula još jedno dijete.

Ivana nije bila tipična kćerka kakvu bi naši roditelji željeli. Oduvijek je bila tvrdoglava, buntovna i glasna. Ja sam bila ona koja je išla na fakultet, radila honorarno i pokušavala udovoljiti svima. Ivana je uvijek išla protiv struje. Kad je prvi put zatrudnjela s 21 godinu, mama je danima plakala. Kad je drugi put ostala trudna, tata joj mjesecima nije govorio. Sad, treći put… kao da su svi naši strahovi i frustracije eksplodirali.

Te večeri kad je sve puklo, sjedili smo za stolom i pokušavali razgovarati. „Ivana, nitko ti ne želi zlo”, rekla sam tiho. „Samo želimo da razmisliš o budućnosti.”

„Moja budućnost nije vaša briga!” viknula je. „Vi ste uvijek imali svoje planove za mene! Nikad niste pitali što ja želim!”

Mama se slomila: „Samo želim da ne patiš kao ja! Znaš kako nam je bilo teško kad ste vi bili mali…”

Tata je tada prvi put progovorio: „Ivana, nisi više dijete. Ali nisi ni sama na svijetu. Ako padneš, svi padamo.”

Ivana je tada ustala, uzela torbu i izletjela iz stana. Vrata su zalupila tako jako da su se slike na zidu zatresle.

Nakon toga ništa više nije bilo isto. Mama je danima sjedila u tišini, gledala stare slike i brisala suze. Tata se povukao u sebe, još više radio i dolazio kući kasno. Ja sam pokušavala održati kontakt s Ivanom, ali ona mi nije odgovarala na poruke. Samir mi je jednom poslao poruku: „Pusti nas na miru. Ivani treba vremena.”

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam skupila hrabrost i otišla do njih. Stan im je bio pretrpan igračkama i dječjom odjećom. Ivana me dočekala umorna, ali odlučna.

„Znaš li ti koliko je teško biti majka troje male djece?” pitala me dok je ljuljala najmlađu kćerku Lejlu.

„Znam da nije lako”, rekla sam iskreno. „Ali znaš da nismo protiv tebe.”

„Vi ste uvijek protiv mene”, odgovorila je hladno. „Nikad niste vjerovali da mogu sama.”

Osjetila sam kako me boli njena ravnodušnost. Pokušala sam joj objasniti da se svi samo brinemo za nju, ali ona nije htjela slušati.

S vremenom su se naši susreti prorijedili. Mama je prestala zvati Ivanu. Tata ju je jednom sreo na tržnici i samo kimnuo glavom. Ja sam ostala između dvije vatre – pokušavala sam održati mir u obitelji koja više nije postojala.

Jednog dana mama me nazvala uplakana: „Vidjela sam Ivanu s djecom u tramvaju… Izgledala je tako umorno… Zašto nas ne pusti blizu?”

Nisam imala odgovor. Možda smo svi pogriješili – možda smo previše pritiskali, možda nismo znali slušati.

Prošla je godina dana otkako se sve raspalo. Ivana i dalje živi svoj život – bori se, smije se i plače sa svojom djecom i Samirom. Mi ostali smo ostali zarobljeni u prošlosti, pitajući se gdje smo pogriješili.

Ponekad sanjam onu večer kad su vrata zalupila i slike zatresle zidove našeg doma. Pitam se: može li se obitelj ikada potpuno oporaviti nakon ovakvog raskola? Ili su neke rane jednostavno preduboke?

Što vi mislite – ima li nade za nas? Je li moguće ponovno pronaći put jedni do drugih ili smo zauvijek izgubili ono što nas je činilo obitelji?