Slika na ekranu: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Šta si to uradila, Ivana? Jesi li normalna?” glas mog muža, Damira, odjekivao je hodnikom našeg stana u Sarajevu. Držala sam mobitel u ruci, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Na ekranu je bila slika našeg sina, malenog Leona, kako se smiješi na monitoru u Konzumu. Nisam ni znala da ga je prodavačica slikala dok sam birala pelene. Slika je završila na Facebook stranici “Naše male radosti” i za nekoliko sati imala je više od tisuću lajkova i komentara.

Damir je bio bijesan. “Zar ti nije jasno koliko je opasno stavljati slike djeteta na internet? Ne znaš ko sve to gleda!”

Nisam imala snage odgovoriti. Nisam ja stavila sliku, ali osjećala sam se krivom. Možda sam trebala bolje paziti. Možda sam trebala reći prodavačici da ne dira moje dijete. Ali bila sam umorna, neispavana, i samo sam na trenutak skrenula pogled.

Moja mama, Jasna, pokušavala je smiriti situaciju dok je ljuljala Leona u naručju. “Ma pusti dijete, vidi kako je sladak! Ljudi vole vidjeti sretnu bebu. To ti je danas normalno.”

Ali Damir nije popuštao. “Normalno? Da svi gledaju naše dijete? Da ga komentiraju nepoznati ljudi?”

Te noći nisam mogla spavati. Čitala sam komentare ispod slike: “Presladak mališan!”, “Bože, kako liči na mamu!”, “Neka ga Bog čuva!” Ali bilo je i onih drugih: “Zašto roditelji dopuštaju ovakve stvari?”, “Danas djeca nemaju privatnosti.”

Sutradan me nazvala prijateljica Sanja iz Zagreba. “Ivana, jesi li vidjela da je Leon postao zvijezda? Čak su ga prenijeli na Instagram stranici ‘Balkanske mame’.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam željela da moj sin bude zvijezda. Htjela sam samo miran život, bez tuđih pogleda.

Damir je postajao sve povučeniji. Počeo je zaključavati vrata kad bi Leon spavao, gasio Wi-Fi i brisao slike s naših profila. “Ne želim da nam netko ukrade dijete zbog tvoje nepažnje,” rekao mi je jednom, a ja sam zaplakala. Osjećala sam se kao loša majka.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, tata me pogledao preko naočala. “Ivana, znaš li koliko su se vremena promijenila? Kad sam ja bio mali, slike su bile u albumima, a sad su svugdje. Ali ne možeš dijete držati pod staklenim zvonom.” Pogledala sam ga i poželjela da ima pravo.

Ali onda su počele stizati poruke nepoznatih ljudi. Jedan muškarac iz Mostara napisao mi je: “Prelijep vam je sin, gdje ste ga slikali?” Druga žena iz Splita pitala me može li koristiti Leonovu sliku za reklamu za dječju odjeću. Počela sam osjećati nelagodu svaki put kad bih izašla van s kolicima.

Jednog dana, dok sam šetala s Leonom po Vilsonovom šetalištu, prišla mi je žena srednjih godina. “Vi ste ona mama s interneta! Prepoznala sam malog Leona!” Naslonila se na kolica i počela ga gugutati kao da smo stare prijateljice. Osjetila sam paniku – nisam znala tko je ona ni što želi.

Kad sam došla kući, ispričala sam Damiru što se dogodilo. Pogledao me s tugom i rekao: “Vidiš li sada? Ovo nije više samo internet.”

Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. On je želio da potpuno nestanemo s društvenih mreža, ja sam osjećala da pretjeruje. Moja mama me tješila: “Samo pazi kome vjeruješ i sve će biti dobro.” Ali nisam više bila sigurna što znači biti oprezan.

Jedne noći, dok sam uspavljivala Leona, gledala sam ga kako mirno diše i pitala se jesam li mu već uskratila sigurnost koju zaslužuje. Jesam li pogriješila što nisam reagirala odmah kad su ga slikali? Jesam li previše popustljiva ili previše moderna?

Sanja mi je slala poruke: “Ma pusti ih, svi danas stavljaju slike djece! To je samo faza.” Ali nije to bila samo faza za mene – osjećala sam da gubim kontrolu nad vlastitim životom i životom svog djeteta.

Jednog jutra, dok smo doručkovali, Damir mi je tiho rekao: “Možda bismo trebali otići iz grada na neko vrijeme. Negdje gdje nas nitko ne zna.” Pogledala sam ga iznenađeno – zar stvarno moramo bježati zbog jedne slike?

Ali onda sam shvatila: nije riječ samo o slici. Riječ je o povjerenju, o granicama koje su danas sve tanje. O tome koliko smo spremni žrtvovati privatnost za trenutak pažnje ili tuđi osmijeh.

Danas Leon ima godinu dana i još uvijek ponekad dobijem poruku od nepoznate osobe koja ga prepoznaje s interneta. Naučila sam biti opreznija – ali i dalje se pitam: gdje je granica između ponosa i straha? Jesmo li mi roditelji danas previše izloženi ili previše zaštitnički nastrojeni?

Možda nikada neću imati pravi odgovor. Ali jedno znam – svaka slika ima svoju cijenu.

A vi? Biste li vi dopustili da netko drugi objavi sliku vašeg djeteta bez vašeg znanja? Koliko daleko biste išli da zaštitite svoju obitelj?