Kome Pripadam: Priča o Majci, Sinu i Stanarskim Zidovima

“Ne mogu više, Jasmina. Ako sad ne riješimo ovo, ona će nam uništiti život!” – šapat mog sina, Amira, kroz tanki zid stana u Sarajevu presjekao me kao nož. U tom trenutku, dok sam sjedila u polumraku svoje sobe, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Srce mi je tuklo tako snažno da sam mislila da će me izdati prije nego što stignem išta reći.

Jasmina, njegova žena, odgovorila je tiho, ali odlučno: “Amire, tvoja mama je dobra žena, ali mi više ne možemo ovako. Djeca su mala, treba nam prostor. Ako prepišeš stan na sebe, možemo je smjestiti u dom. Tamo će imati društvo, a mi ćemo napokon imati svoj mir.”

Nisam mogla vjerovati da to slušam. Moj Amir, dijete koje sam nosila devet mjeseci pod srcem, koje sam podizala sama nakon što nas je muž ostavio zbog druge žene iz Splita. Amir, koji je plakao svake noći kad bi čuo kako se svađamo kroz iste ove zidove. Amir, kojem sam davala posljednji komad kruha dok sam ja pila vodu da zavaravam glad. Sad on planira da me izbaci iz jedinog doma koji imam?

Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga? Jesam li ga previše voljela? Ujutro sam skuvala kafu kao i svako jutro, ali ruke su mi drhtale dok sam sipala šećer. Amir je došao u kuhinju, izbjegavao mi pogled.

“Mama, jesi dobro?” pitao je tiho.

“Jesam, sine. Samo malo umorna,” slagala sam.

Nisam imala snage da ga odmah suočim s onim što sam čula. Cijeli dan sam gledala Jasminu kako sprema djecu za školu, kako pere veš i kuha ručak. Sve ono što sam ja radila za Amira dok je bio mali. Sada sam bila višak.

Navečer sam skupila hrabrost. Sjeli smo za stol nakon što su djeca zaspala.

“Amire, Jasmina… Moramo razgovarati,” rekla sam držeći šolju kafe kao štit.

Pogledali su se nervozno.

“Čula sam vas sinoć. Znam šta planirate.”

Amir je pocrvenio, Jasmina je spustila pogled.

“Mama… nije to tako kako misliš…” počeo je Amir.

“Kako nije? Hoćete me poslati u dom i uzeti stan? To je moj život! Moj dom! Sve što imam!”

Jasmina je pokušala biti razumna: “Gospođo Sabina, vi znate da vas poštujemo. Ali djeca rastu, nama treba prostor. U domu biste imali društvo svojih godina…”

“Ne treba meni društvo! Treba mi moj mir! Treba mi osjećaj da pripadam negdje! Ovdje sam provela cijeli život! Ovdje sam plakala zbog vašeg oca, ovdje sam gledala Amira kako pravi prve korake! Kako možete biti tako hladni?”

Amir je sjeo do mene i uhvatio me za ruku.

“Mama… teško mi je ovo reći. Ali Jasmina ima pravo. Mi više ne možemo ovako. Djeca nemaju svoju sobu, stalno smo u gužvi. Ti si često nervozna…”

Nisam mogla vjerovati da moj sin govori te riječi. Osjećala sam se kao da mi neko guli kožu s tijela.

“A šta ako ja ne pristanem? Šta ako ne dam stan?” pitala sam drhteći.

Amir je šutio. Jasmina je uzdahnula: “Onda ćemo morati tražiti drugo rješenje. Ali znaj da ovako više ne ide.”

Te noći sam plakala kao dijete. Sjetila sam se svoje majke iz Mostara koja je umrla sama jer nije htjela nikome biti na teretu. Zaklela sam se tada da ću uvijek biti uz svog sina, bez obzira na sve.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Djeca su osjećala napetost i sve češće su dolazila kod mene po utjehu. Amir i Jasmina su šaptali iza zatvorenih vrata.

Jednog jutra došla mi je komšinica Ružica na kafu.

“Sabina, šta ti je? Izgledaš kao sjena od žene!”

Ispričala sam joj sve kroz suze.

Ružica me zagrlila: “Znaš šta? Nisi ti dužna nikome ništa! To je tvoj stan! Ako te izbace, gdje ćeš? U domu? Znaš li kako tamo ljudi pate? Nema ljubavi, samo čekaju smrt! Bori se za sebe!”

Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala danima.

Sutradan sam otišla kod advokata Mirele u centru grada.

“Gospođo Sabina, stan je vaš dokle god vi to želite. Niko vas ne može natjerati da ga prepišete ili napustite bez vaše volje,” rekla mi je odlučno.

Vratila sam se kući s novom energijom. Navečer sam okupila porodicu.

“Slušajte me dobro: Ne idem nigdje! Ovo je moj dom i ostat ću ovdje dok god budem mogla hodati i disati! Ako vam smetam, vi idite! Ja neću biti još jedna starica koja umire sama u domu!”

Amir me gledao dugo bez riječi. Vidjela sam suze u njegovim očima.

“Mama… oprosti… Nisam shvatio koliko ti ovo znači… Samo sam htio najbolje za sve nas…”

Zagrlila sam ga kao nekad kad je bio mali dječak koji se boji mraka.

Jasmina je šutjela, ali vidjela sam da joj nije lako.

Od te večeri stvari su se promijenile. Počeli smo više razgovarati, tražiti kompromise. Djeca su češće dolazila kod mene u sobu igrati se i pričati priče iz škole. Nisam više bila samo teret – postala sam opet dio porodice.

Ali rana izdaje još uvijek boli. Ponekad se pitam: Da li djeca ikada mogu shvatiti koliko majka voli? I gdje prestaje njihova briga za sebe, a počinje zahvalnost prema onima koji su ih odgojili?

Šta vi mislite – kome zapravo pripadamo kad ostanemo sami sa svojim uspomenama i zidovima koji pamte više nego ljudi?