Rođendan koji je sve promijenio: Moj bijeg iz sjene obitelji
“Zar stvarno misliš otići sama na rođendan? Jesi li ti normalna, Ivana?” glas moje majke parao je tišinu kuhinje, dok su Mirjana i Ante, moja sestra i brat, šutke gledali u stol. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, ali nisam popuštala. “Da, mama. Ove godine želim nešto drugačije. Želim biti sama, otići na more, razmisliti malo o svemu.”
Majka je odložila krpu kojom je brisala ruke i pogledala me kao da sam upravo najavila kraj svijeta. “A tko će napraviti tortu? Tko će skuhati ručak? Znaš da tvoj otac voli tvoje sarmice…”
“Mama, imam 40 godina. Zar nije vrijeme da i ja jednom budem slavljenica, a ne organizatorica?”
Mirjana je nervozno prebacivala pramen kose iza uha. “Ivana, znaš da mama ne može sama sve. A ja imam malu djecu, Ante radi do kasno…”
Osjetila sam kako se u meni skuplja bijes koji sam godinama potiskivala. Uvijek sam bila ta koja drži sve konce u rukama, koja zna gdje su ključevi od podruma, tko voli koju tortu, tko pije kavu s mlijekom, a tko bez. Bila sam nevidljivi stup naše obitelji – i nitko to nije primjećivao dok nisam odlučila nestati.
Te večeri spakirala sam mali kofer, uzela knjigu i kartu za autobus do Makarske. Dok su drugi slavili Uskrs ili Božić s obitelji, ja sam odlučila slaviti sebe – prvi put u životu.
Put do mora bio je tih. U autobusu su sjedile dvije starije žene koje su pričale o unucima i jedna djevojka koja je slušala glazbu. Gledala sam kroz prozor kako se krajolik mijenja iz sive gradske monotonije u plavetnilo Jadrana. Osjećala sam se kao bjegunac, ali i kao netko tko se napokon usudio disati punim plućima.
Prvu večer na moru provela sam šetajući rivom. Sjedila sam na klupi i gledala zalazak sunca. U tom trenutku osjetila sam mir kakav nisam poznavala godinama. Nije bilo zvonjave telefona, pitanja gdje su papuče ili tko će pokupiti djecu iz škole. Samo ja i more.
Ali mir nije dugo trajao. Već sljedeće jutro mobitel je počeo zvoniti. Prvo Mirjana: “Ivana, mama plače cijelu noć. Kaže da si sebična. Tata ne priča ni s kim. Što ti to treba? Vrati se kući!”
Nisam odgovarala odmah. Otišla sam na plažu, pustila noge u hladnu vodu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za tuđe sreće. Sjetila sam se svih onih rođendana kad sam umorna padala u krevet nakon što bih pospremila kuću dok su drugi već spavali.
Popodne me nazvao Ante: “Slušaj, Ivana… Možda si u pravu. Možda smo te previše uzimali zdravo za gotovo. Ali znaš kakvi su naši… Ne znaju drugačije. Samo… nemoj nas ostaviti na cjedilu zauvijek, molim te.”
Taj razgovor bio je prvi tračak razumijevanja koji sam dobila od svoje obitelji ikad otkad pamtim.
Sljedećih dana uživala sam u sitnicama: jutarnjoj kavi na balkonu, kupanju u moru prije nego što bi plaža postala prepuna turista, razgovorima s vlasnicom apartmana, gospođom Ružicom, koja mi je pričala o svom životu udovice i o tome kako je naučila biti sama.
Jedne večeri sjela sam u mali restoran na rivi i naručila čašu vina. Do mene je sjedio par iz Splita koji su slavili godišnjicu braka. Gledali su me znatiželjno.
“Sama ste?” upitala me žena.
“Jesam,” nasmiješila sam se iskreno prvi put nakon dugo vremena.
“Bravo! Treba imati hrabrosti za to,” rekla je i nazdravila mi.
Te riječi su mi dale snagu da izdržim valove krivnje koji su me povremeno preplavljivali.
Nakon pet dana vratila sam se kući. Ušla sam u stan i zatekla majku kako sjedi za stolom s crvenim očima.
“Jesi li se odmorila?” pitala je tiho.
“Jesam, mama. I shvatila sam nešto važno – da ne mogu više biti samo vaša Ivana koja rješava sve probleme. I ja imam pravo na svoj život.”
Majka je šutjela dugo, a onda samo rekla: “Možda smo te stvarno previše opteretili… Ali znaš da te volimo.”
Mirjana me zagrlila bez riječi. Ante je donio kolač iz trgovine – prvi put da nije bio moj domaći.
Tog rođendana nije bilo velike fešte ni savršene torte. Ali bilo je iskrenosti, suza i smijeha – i osjećaja da sam napokon živa.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote dok vlastiti prolazi pokraj nas? I koliko hrabrosti treba da jednom kažemo – dosta je?