Između Vjere i Sumnje: Moja Borba za Ljubav i Mir
“Lejla, zar stvarno misliš da je Amar pravi za tebe?” Majčin glas odzvanjao je kroz kuću, dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. Otac je šutio, gledao kroz prozor prema kišom natopljenoj ulici Sarajeva. U tom trenutku osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši – između ljubavi prema Amaru i odanosti svojoj obitelji, nisam znala gdje pripadam.
Amara sam upoznala na fakultetu u Zagrebu. Bio je drugačiji od svih koje sam do tada srela – tih, ali odlučan, s osmijehom koji je mogao otopiti i najtvrđe srce. Njegova vjera bila je snažna, ali nije je nosio kao zastavu; više kao tiho svjetlo koje ga je vodilo. Ja sam, s druge strane, uvijek bila rastrgana između tradicije i modernog života. Moji roditelji su očekivali da se udam za nekog iz naše mahale, nekog koga poznaju cijeli život. Amar je bio stranac – ne samo njima, nego i meni, na neki način.
“Lejla, znaš da te volim. Ali ne želim da patiš zbog mene,” rekao mi je jednom dok smo šetali uz Savu. Njegove riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. “Možda tvoja obitelj nikad neće prihvatiti mene. Jesi li spremna na to?”
Nisam imala odgovor. Svake noći sam molila Boga da mi pokaže pravi put. U džamiji sam tražila mir, ali umjesto toga nalazila samo još više pitanja. Moja prijateljica Ivana pokušavala me utješiti: “Lejla, moraš slušati svoje srce. Roditelji će se s vremenom pomiriti.”
Ali što ako ne pomire? Što ako izgubim sve zbog ljubavi koja možda nije suđena?
Jedne večeri, nakon još jedne burne svađe kod kuće, pobjegla sam u park iza zgrade. Kiša je padala nemilosrdno, ali nisam marila. Sjedila sam na klupi i plakala, osjećajući se potpuno izgubljeno. Tada mi je prišla starija žena – Fatima, susjeda koju sam viđala u džamiji.
“Dijete moje, život ti neće uvijek dati jasne odgovore,” rekla je tiho. “Ali vjera nije tu da ti olakša put, nego da ti da snagu da ga pređeš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam češće odlaziti u džamiju, tražeći smirenje u molitvi. Amar je bio strpljiv, ali vidjela sam da ga boli moja nesigurnost.
“Lejla, ne mogu te natjerati da biraš mene,” rekao mi je jednog dana dok smo sjedili u malom kafiću na Ilidži. “Ali ne želim biti razlog zbog kojeg ćeš izgubiti svoju obitelj. Ako treba, povući ću se.”
Nisam mogla vjerovati da to govori. Srce mi se slamalo na tisuću komadića. “Ne želim te izgubiti,” šapnula sam kroz suze.
Dani su prolazili u agoniji. Majka me sve češće ispitivala gdje idem, s kim se viđam. Otac je šutio, ali njegov pogled bio je dovoljan da osjetim težinu razočaranja.
Jedne noći sanjala sam kako stojim na raskršću – s jedne strane Amar, s druge roditelji. Oboje me zovu, ali noge su mi ukopane u mjestu. Probudila sam se u suzama i znala da više ne mogu ovako.
Te večeri odlučila sam razgovarati s roditeljima otvoreno, bez straha.
“Mama, tata, volim vas više od svega na svijetu. Ali volim i Amara. On je dobar čovjek, pošten i vjeran. Znam da nije iz naše mahale, ali zar nije važnije kakav je čovjek nego odakle dolazi?”
Majka je plakala; otac je napokon progovorio: “Lejla, mi samo želimo tvoju sreću. Bojimo se da ćeš patiti daleko od nas, među ljudima koji nisu naši.”
“Ali tata, zar nije vjera ta koja nas uči toleranciji i ljubavi? Zar nije Bog taj koji spaja srca?”
Dugo smo razgovarali te noći. Nije bilo lakih odgovora ni brzih rješenja. Ali prvi put sam osjetila da me slušaju.
Amaru sam ispričala sve što se dogodilo.
“Lejla, ponosan sam na tebe,” rekao je nježno držeći me za ruku. “Što god odlučiš, bit ću uz tebe – ili ću otići ako to želiš. Samo želim tvoj mir.”
Na kraju sam odlučila dati vremena svima – sebi najviše. Nastavila sam moliti za jasnoću i snagu.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Odnos s roditeljima polako se popravljao; Amar i ja smo ostali zajedno, ali bez pritiska na brak ili preseljenje.
I danas ponekad sjedim sama u tišini i pitam se: Jesam li izabrala ispravno? Je li ljubav vrijedna žrtve obitelji? Ili vjera traži od nas nešto drugo?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Gdje završava dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastitu sreću?