Kad je Lejla ponovno udahnula: Priča o vjeri, gubitku i čudu

“Ne, ne, Lejla! Diši, molim te!” vrištala sam, dok su medicinske sestre jurile oko mene. Moja beba, moje sunce, ležala je nepomično na bijelom bolničkom krevetu, a njena koža poprimala je plavičastu nijansu. Srce mi je pucalo na hiljadu komadića. “Gospođo Amra, molimo vas da izađete!” viknula je doktorica Ivana, ali nisam mogla pomaknuti noge. Samo sam stajala i gledala kako pokušavaju vratiti moju Lejlu.

Moj muž Emir stajao je iza mene, držeći me za ramena, ali ni on nije mogao sakriti suze. “Amra, hajde, molimo se. Samo nam je to ostalo,” šapnuo je kroz jecaje. Osjetila sam kako mi koljena klecaju. U tom trenutku, sve što sam znala o životu i smrti svelo se na jednu riječ: nada.

Lejla je rođena prerano, u sedmom mjesecu trudnoće. Već tada su doktori govorili da će biti borac. Ali niko nas nije pripremio na ovo – na trenutak kad će njeno malo tijelo prestati disati pred našim očima. Sjećam se kako sam joj pjevala uspavanku dok su joj u ruku stavljali infuziju. Sjećam se Emira kako joj priča bajke o Sarajevu pod snijegom, i moje mame Azre koja je svaki dan donosila domaću supu u termosici.

Ali sada, u toj hladnoj sobi, sve bajke i uspavanke su nestale. Ostala je samo tišina koju su povremeno prekidali zvuci aparata. “Bože, ako postojiš, nemoj mi uzeti dijete,” šaptala sam kroz suze. “Daj mi snage da izdržim, ili mi uzmi srce odmah.”

Sestre su nas izvele iz sobe. Hodnik je bio prepun ljudi – neki su plakali, neki su šutjeli. Moja sestra Mirela me zagrlila: “Amra, moraš biti jaka zbog Emira i Lejle.” Ali kako biti jaka kad ti srce umire?

Prošlo je deset minuta. Ili možda sat? Vrijeme je izgubilo smisao. Emir je klečao na podu i molio se naglas: “Allahu dragi, spasi moju Lejlu!” Moja mama Azra je iz džepa izvukla krunicu i počela moliti na svoj način. U tom trenutku, nije bilo važno kojoj vjeri pripadamo – svi smo molili za isto.

Vrata su se otvorila uz škripu. Doktorica Ivana izašla je s umornim licem. “Uspjeli smo je vratiti,” rekla je tiho. “Ali… još uvijek ne znamo kakve će posljedice biti.” Osjetila sam kako mi noge popuštaju i pala sam u naručje svoje sestre.

Sljedećih nekoliko dana bili su najduži u mom životu. Lejla je bila na aparatima, a svaki sat donosio je novu neizvjesnost. Emir nije spavao – samo bi sjedio pored njenog kreveta i držao je za ruku. Ja sam svaku noć sanjala isti san: Lejla trči po livadi ispod Trebevića, smije se i zove me da joj donesem loptu.

Jednog jutra, dok sam sjedila pored njenog kreveta i držala joj ručicu, osjetila sam lagani stisak. “Emire!” povikala sam kroz suze radosnice. “Pogledaj!” Lejline oči su se polako otvorile. Pogledala me zbunjeno, ali živo.

Doktorica Ivana ušla je u sobu i nije mogla sakriti osmijeh: “Ovo… ovo je pravo čudo.” Sestre su plakale zajedno sa mnom. Moja mama Azra pala je na koljena i zahvaljivala Bogu.

Ali čudo nije riješilo sve probleme. Lejla je ostala slabija nego prije. Fizioterapeutkinja Sanja dolazila nam je svaki dan: “Morat ćete biti strpljivi. Bit će teško, ali ona ima nevjerojatnu volju.” Emir je morao uzeti neplaćeni dopust jer nismo imali kome ostaviti Lejlu. Novac se topio brže nego što smo mogli zamisliti.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli ostatke jučerašnje večere, Emir je tiho rekao: “Možda bi bilo bolje da odemo kod mojih u Mostar neko vrijeme?” Pogledala sam ga s nevjericom: “Znaš da tvoja majka nikad nije prihvatila naš brak…”

Svađe su postale svakodnevica. Umor i strah pojeli su našu nježnost. Jedne noći sam mu rekla: “Ne mogu više sama nositi ovaj teret.” On je samo šutio i gledao kroz prozor.

Ali Lejla… ona nas je svakim danom podsjećala zašto se borimo. Njena prva riječ nakon svega bila je: “Mama.” Taj zvuk bio je najljepša melodija koju sam ikad čula.

Danas, godinu dana kasnije, Lejla trči po našem malom dvorištu u Sarajevu. Još uvijek ima problema s disanjem kad trči prebrzo, ali svaki njen osmijeh vrijedi više od svih bogatstava ovog svijeta.

Ponekad se pitam: Šta nas to tjera da vjerujemo kad sve izgleda izgubljeno? Da li su čuda stvarno moguća ili ih sami stvaramo svojom ljubavlju i upornošću? Dragi čitatelji, jeste li vi ikada doživjeli nešto što vas je natjeralo da vjerujete u nemoguće?