Eksperiment s Datum: Kad Sam Se Pretvarao da Sam Siromašan
“Znači, stvarno nemaš auto?” upitala me Iva, zureći u mene preko šalice kave u onoj maloj birtiji kod Glavnog kolodvora. Njezine oči su bile pune nevjerice, a ja sam osjećao kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz prsa. “Ne, nemam. Vozim bicikl kad mogu, a često idem tramvajem,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati opušteno, iako sam znao da je ovo trenutak istine.
Nisam joj mogao reći da u garaži imam novog Passata, niti da radim kao voditelj IT odjela u jednoj od najjačih firmi u Zagrebu. Sve je to bio dio mog eksperimenta – želio sam pronaći nekoga tko će me voljeti zbog mene, a ne zbog mog novca ili statusa. Previše puta sam gledao kako prijatelji završavaju s djevojkama koje su više voljele njihove kartice nego njihove šale. Nisam htio biti još jedan takav lik.
Sve je počelo jedne subote navečer kad sam sjedio s prijateljem Ivanom u njegovom stanu na Trešnjevci. “Dario, ti si lud!” smijao se dok sam mu objašnjavao svoj plan. “Znači, ideš na dejtove i glumiš siromaha? Pa tko će ti povjerovati?”
“Baš zato! Ako neka ostane uz mene i kad misli da nemam ništa, onda vrijedi. Dosta mi je površnosti,” odgovorio sam tvrdoglavo.
Prvi spojevi bili su katastrofa. Ana je nestala čim sam rekao da živim u podstanarskoj sobi s cimerom. Marija je cijelu večer pričala o putovanjima i luksuznim restoranima, a kad sam predložio ćevape u kiosku kod Kvatrića, samo je kiselo kimnula glavom i više se nije javila.
Iva je bila drugačija. Smijala se mojim šalama, nije joj smetalo što pijemo kavu u najjeftinijem kafiću u kvartu. Ali sad, nakon mjesec dana viđanja, počela je postavljati pitanja. “Znaš, moji roditelji stalno pitaju čime se baviš. Ne znam što da im kažem…”
“Reci im da radim u informatici. To nije laž,” pokušao sam se izvući.
Ali laž je bila sve veća i teža. Počeo sam osjećati grižnju savjesti svaki put kad bi me pogledala tim svojim iskrenim očima. Nisam znao koliko još mogu izdržati.
Jedne večeri, dok smo šetali Maksimirom, Iva je zastala i pogledala me ozbiljno: “Dario, jesi li ti meni nešto slagao? Osjećam kao da mi ne govoriš sve.”
Zastao sam. U meni se lomilo sve – želja da nastavim igru i strah da ću je izgubiti ako priznam istinu.
“Iva… ima nešto što ti moram reći,” promrmljao sam.
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bio je to moj otac. “Dario, gdje si? Mama pravi večeru, dođi kući! I povedi tu svoju djevojku!”
Iva me gledala zbunjeno. “Rekao si da ti roditelji žive u Osijeku…”
Osjetio sam kako mi lice gori od srama. “Lagao sam ti. Zapravo… imam dobar posao. Imam stan, auto… Sve ono što sam ti rekao da nemam – imam. Htio sam vidjeti hoćeš li me voljeti zbog mene, a ne zbog onoga što imam.”
Nastala je tišina koju je prekidao samo šum lišća pod nogama.
“Znači, cijelo vrijeme si me testirao? Ja sam bila tvoj eksperiment?” glas joj je zadrhtao.
“Nije bilo tako… Samo sam htio biti siguran…”
“Siguran u što? Da nisam sponzoruša? Da nisam kao one cure koje si prije viđao? Znaš li koliko si me povrijedio?”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao najgori čovjek na svijetu.
Iva je otišla te večeri bez pozdrava. Nisam spavao cijelu noć. Sljedećih dana slao sam joj poruke, zvao je, ali nije odgovarala.
Moja sestra Petra došla je do mene nakon tjedan dana šutnje. “Dario, znaš li ti koliko si zapravo sebičan bio? Ljubav nije eksperiment! Ljudi nisu pokusni kunići!”
Sjedili smo za kuhinjskim stolom dok su naši roditelji u dnevnoj gledali neku sapunicu.
“Ali Petra, svi danas gledaju samo novac! Kako da znam tko me voli iskreno?”
“Tako što vjeruješ ljudima! Tako što riskiraš! Ako stalno sumnjaš, nikad nećeš biti sretan!”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja Ivina šutnja.
Prošlo je mjesec dana prije nego što sam skupio hrabrosti otići do Ive na posao. Čekao sam je ispred škole gdje je radila kao učiteljica.
Kad me ugledala, zastala je.
“Iva, molim te… Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Ali volim te. I prvi put u životu želim biti iskren do kraja. Ako mi možeš oprostiti…”
Gledala me dugo bez riječi.
“Ne znam mogu li ti vjerovati opet,” rekla je tiho.
“Ne tražim da mi vjeruješ odmah. Samo… daj mi priliku da ti pokažem tko sam stvarno. Bez laži. Bez igara. Samo ja i ti.”
Stajali smo tako na kiši, dok su prolaznici žurili svojim putem.
Na kraju mi je pružila ruku.
“Jednu priliku, Dario. Ali samo jednu.”
Nikad nisam bio sretniji nego tog trenutka.
Danas znam – povjerenje se ne gradi lažima, a ljubav nije eksperiment. Možda svi nosimo svoje strahove i nesigurnosti, ali samo iskrenost može otvoriti vrata pravoj sreći.
Pitam vas – biste li vi mogli oprostiti nekome tko vas je testirao na ovakav način? Je li ljubav danas stvarno moguća bez sumnje i straha?