Izbacila sam sina iz kuće i uselila se kod njegove žene: Nema kajanja, samo gorka istina
“Vesna, jesi li ti normalna?!” urlikala je moja sestra Marija preko telefona, dok sam sjedila na rubu kreveta u malom stanu na Trešnjevci. Ruke su mi drhtale, ali nisam pustila suzu. “Kako si mogla izbaciti vlastitog sina iz kuće? I još se useliti kod njegove žene?!”
Nisam joj odgovorila odmah. Samo sam gledala u zid, gdje je još visjela slika mog pokojnog muža, Zorana. Zoran je bio sve ono što Dario nikada nije postao – čovjek s karakterom, blag, ali odlučan. Sjećam se njegovih smeđih očiju i načina na koji bi me pogledao kad bi znao da nešto nije u redu. “Vesna, život je prekratak da šutiš,” govorio bi mi. Ali ja sam šutjela. Predugo.
Sve je počelo prije dvije godine, kad se Dario oženio Lejlom. Lejla je bila tiha, povučena djevojka iz Tuzle, s osmijehom koji bi mogao otopiti i najtvrđe srce. Dario ju je upoznao na fakultetu u Zagrebu i ubrzo su se vjenčali. Prvih nekoliko mjeseci sve je izgledalo idilično – barem izvana. Ali ja sam primijetila promjene. Dario je postajao nervozan, grub, često bi vikao na Lejlu zbog sitnica: “Zašto nisi oprala suđe? Zašto nisi kupila pravu kavu?”
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Lejla tiho plače u kupaonici. Pokucala sam na vrata: “Lejla, jesi dobro?”
“Ma jesam, svekrvo… samo sam umorna,” odgovorila je kroz suze. Nisam htjela pritiskati, ali znala sam da nešto nije u redu.
S vremenom su Darijevi ispadi postajali sve češći. Počeo je dolaziti kući kasno, pijan, a Lejla bi sjedila za stolom i čekala ga s hladnom večerom. Jedne noći sam ga dočekala u hodniku: “Dario, što to radiš? Ne možeš tako prema Lejli!”
On me pogledao s prezirom: “Mama, pusti me na miru! To je moja žena!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Počela sam se povlačiti, ali nisam mogla zatvoriti oči pred onim što se događalo. Lejla je postajala sve tiša, sve manje prisutna. Jednog dana sam pronašla modricu na njenoj ruci.
“Lejla, tko ti je to napravio?” pitala sam drhteći.
Samo je slegnula ramenima: “Pala sam.”
Znala sam da laže. Znala sam da moj sin nije onaj čovjek kakvog sam ga odgajala da bude. Ali osjećala sam se bespomoćno – kao da ću izdati vlastitu krv ako nešto poduzmem.
Sve se promijenilo jedne subote ujutro. Dario je došao kući bijesan jer mu Lejla nije ispeglala košulju za posao. Počeo je urlati na nju predamnom:
“Ne znaš ništa! Ništa ne vrijediš! Što si ti meni uopće?!”
Lejla je samo stajala i gledala u pod. Tada mi je pukao film. Prišla sam mu i prvi put u životu podigla glas na njega:
“Dario! Dosta! Izlazi iz ove kuće! Odmah!”
On me gledao kao da sam poludjela: “Što ti je? Jesi normalna?”
“Jesam,” rekla sam mirno, “i više neću gledati kako uništavaš ovu ženu.”
Nije vjerovao da ću to stvarno napraviti. Ali jesam. Spakirala sam mu stvari i stavila ih pred vrata. On je otišao psujući, a ja sam ostala s Lejlom u tišini.
Nakon toga danima nisam mogla spavati. Cijela obitelj mi je okrenula leđa – brat Ivan mi nije htio ni odgovoriti na poruke, a sestra Marija me optuživala da sam uništila vlastitu obitelj.
Ali ja nisam osjećala krivnju. Osjećala sam olakšanje.
Lejla i ja smo počele živjeti zajedno kao dvije žene koje su preživjele isto zlo – šutnju i strah. Navečer bismo pile čaj i pričale o svemu što nas boli.
“Vesna,” rekla mi je jednom tiho, “da nije bilo tebe… ne znam što bi bilo sa mnom.”
Pogledala sam je i shvatila koliko smo obje bile žrtve istog sustava – onog koji nas uči da šutimo radi mira u kući.
Danas živimo skromno, ali mirno. Dario mi se nije javio otkako je otišao. Možda će mi jednog dana oprostiti – možda neće. Ali znam da sam napravila ono što je ispravno.
Ponekad se pitam: Zašto žene uvijek moraju birati između svoje djece i vlastite savjesti? Koliko nas još mora šutjeti prije nego što progovorimo?
Što biste vi napravili na mom mjestu?