Kad roditelji postanu teret: Priča o granicama, ljubavi i krivnji

“Ivana, gdje si? Opet si zakasnila!” glas moje majke odjekuje kroz slušalicu, dok stojim ispred škole čekajući da moj sin Luka izađe. Ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da sam nešto strašno skrivila. “Mama, rekla sam ti da imam sastanak na poslu. Doći ću čim pokupim Luku,” odgovaram tiho, pazeći da me ne čuje gomila roditelja oko mene. “Ali ja ne mogu sama do apoteke! Znaš da me koljena izdaju!” Majčin glas je pun zamjeranja, a ja osjećam kako mi se grlo steže.

Nekad sam mislila da će starost mojih roditelja biti vrijeme mira, zajedničkih ručkova i smijeha. Ali otkako je tata preminuo prije tri godine, sve se promijenilo. Mama je postala ovisna o meni za svaku sitnicu. Moj muž Dario sve češće šuti za stolom, a Luka mi zamjera što nikad nemam vremena za njega. “Zašto uvijek moraš kod bake? Zar ti mi nismo važniji?” pitao me prošli tjedan, a ja nisam imala odgovor.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila da nešto nije u redu. Bilo je to prošle zime, kad sam došla kod mame nakon posla i zatekla je kako sjedi u mraku, uplakana. “Ne mogu više sama, Ivana. Sve me boli. Ne znam ni gdje su mi lijekovi,” šaptala je. Tada sam joj obećala da ću joj uvijek biti na raspolaganju. Nisam znala da će to obećanje značiti kraj mog slobodnog vremena, vikenda, pa čak i braka.

Dario je pokušavao biti strpljiv. “Ivana, razumijem da ti je teško, ali i mi smo tvoja porodica. Luka te treba. Ja te trebam,” govorio bi navečer dok bih ja već zaspala na kauču iscrpljena od trčanja između posla, škole i mamine kuće. Ponekad bih ga uhvatila kako gleda stare slike s našeg ljetovanja na Hvaru i pitao me: “Sjećaš li se kad smo imali vremena samo za nas?” Nisam imala snage ni odgovoriti.

Moja sestra Sanja živi u Njemačkoj. Zove jednom mjesečno i pita kako je mama. “Ako ti treba pomoć, reci,” kaže uvijek, ali znam da to znači samo novac, ne vrijeme ni prisutnost. “Sanja, mama te treba više nego mene,” rekla sam joj jednom kroz suze. “Ivana, znaš da ne mogu doći svaki vikend. Imam svoj život ovdje,” odgovorila je hladno.

Jednog dana, dok sam vozila prema mami s vrećicama iz trgovine, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Zašto uvijek ja? Zašto se osjećam kao loša kćerka kad poželim jedan dan samo za sebe? Kad sam stigla, mama je sjedila na balkonu i gledala u prazno. “Šta ti je?” pitala me odmah. “Ništa, mama. Samo sam umorna.” “Uvijek si umorna kad dođeš kod mene. Nekad si bila vesela kad me vidiš,” rekla je tiho.

Te večeri sam prvi put ozbiljno razgovarala s Dariom. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da gubim sebe. Mama me treba, ali trebate me i vi.” Dario me zagrlio i rekao: “Ivana, moraš joj postaviti granice. Nisi ti jedina odgovorna za njen život.” Ali kako reći majci koja je sve žrtvovala za mene da sada ne mogu biti tu za nju svaki dan?

Pokušala sam razgovarati s mamom sljedeće jutro dok smo pile kafu. “Mama, moramo nešto promijeniti. Ne mogu svaki dan dolaziti nakon posla. Moram biti i sa svojom porodicom.” Pogledala me kao da sam je izdala. “Znači ostavit ćeš me samu? Kao što me tvoj otac ostavio?” Suze su joj navrle na oči, a meni se srce slomilo.

Narednih dana osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu. Luka me izbjegavao jer sam opet propustila njegovu utakmicu zbog mame. Dario je šutio satima. Mama mi nije odgovarala na poruke cijeli dan.

Jedne večeri zazvonio je telefon – susjeda iz mamine zgrade: “Ivana, vaša mama je pala u hodniku!” Srce mi je stalo od straha dok sam jurila prema njenom stanu. Našla sam je uplakanu na podu, ali bez ozbiljnih povreda. Te noći nisam oka sklopila.

Sutradan sam nazvala Sanju: “Sanja, ne mogu više sama! Ili ćeš dolaziti češće ili ćemo morati tražiti pomoć izvana.” Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Dobro, Ivana. Razgovarat ću s mužem pa ćemo vidjeti kako možemo pomoći.” Prvi put sam osjetila olakšanje.

Nakon nekoliko sedmica pronašli smo ženu iz komšiluka koja dolazi mami svaki drugi dan pomoći oko kuće i lijekova. Mama se bunila: “Zašto mi dovodiš strance u kuću? Zar ti više nisam važna?” Ali polako se navikla.

Dario i Luka su opet počeli pričati sa mnom kao prije. Počela sam vikende provoditi sa svojom porodicom – šetnje uz Savu, kino večeri, smijeh koji mi je toliko nedostajao.

Ali krivnja nikad nije potpuno nestala. Svaki put kad vidim mamu samu na balkonu ili kad mi kaže: “Nekad si bila bolja kćerka,” srce mi se stegne.

Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim svoj život natrag? Gdje završava dužnost prema roditeljima, a počinje pravo na vlastitu sreću? Da li ste vi ikada morali birati između roditelja i svoje porodice?