Kad istina zaboli: Prijateljstvo, izdaja i jedno dijete
“Ne mogu vjerovati da si mi to napravila, Ivana!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred sterilne bolničke sobe, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce udara do grla. Ivana je ležala na krevetu, blijeda i iscrpljena nakon poroda, ali njezine oči – te oči koje sam poznavala cijeli život – bile su pune nečega što nisam mogla protumačiti. Straha? Krivnje? Ili možda samo umora?
Sve je počelo tog jutra kad me nazvala: “Ajla, rodila sam! Dođi, molim te, odmah!” Nisam ni trenutka dvojila. Ivana je bila moja najbolja prijateljica još od osnovne škole u Sarajevu, prošle smo zajedno rat, izbjeglištvo, prve ljubavi i razočaranja. Kad sam stigla u bolnicu u Zagrebu, srce mi je bilo puno radosti. Ali kad sam prvi put pogledala njezinu bebu – malog dječaka s tamnim očima i rupicom na bradi – nešto u meni se slomilo.
Jer te oči… bile su iste kao Damirove. Moj muž Damir, čovjek za kojeg sam vjerovala da mi je oslonac, otac naše kćeri Lene. Pogledala sam Ivanu, a ona je skrenula pogled. U tom trenutku sve mi je postalo jasno. Sjećanja su navirala: Damirove kasne noćne “poslovne sastanke”, Ivanine iznenadne šutnje kad bih spomenula naš brak, njihovi pogledi na zajedničkim druženjima koji su mi tada izgledali bezazleno.
“Ajla… molim te…” Ivana je tiho prošaptala, ali nisam mogla slušati. Osjećala sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Izašla sam iz sobe i hodala bolničkim hodnikom kao da bježim od vlastite kože.
Nisam znala kamo da idem. Nisam mogla kući – tamo me čekala Lena, moja djevojčica koja ništa nije znala o lažima odraslih. Nisam mogla ni Ivani oprostiti, ni Damiru pogledati u oči. Sjedila sam na klupi ispred bolnice i plakala kao dijete.
Kad sam se napokon vratila kući, Damir je sjedio za stolom i gledao televiziju. “Kako je Ivana?” pitao je, ni ne sluteći što znam.
“Dobro je. Rodila je sina,” odgovorila sam hladno.
Pogledao me na trenutak, a onda brzo skrenuo pogled. Tada sam znala da zna da znam.
“Damire… čije je to dijete?” upitala sam ga ravno u oči.
Šutio je dugo, a onda slegnuo ramenima: “Ajla… nisam htio da saznaš ovako. Bio je to samo jedan trenutak slabosti… Ti si bila na putu s Lenom kod tvojih u Mostaru… Ivana je bila usamljena… Ja…”
“Ti si bio slab? A ja? Ja nisam bila slaba svih ovih godina dok si ti lagao?” glas mi je bio oštar kao nož.
Damir je šutio. U tom trenutku sam shvatila da više nemam što tražiti s njim. Te noći nisam spavala. Lena je došla u moj krevet i zagrlila me svojim malim ručicama. “Mama, zašto plačeš?”
“Ništa, ljubavi… Mama samo sanja ružan san,” slagala sam joj, a srce mi se kidalo.
Sljedećih dana izbjegavala sam Ivanu. Nije mi slala poruke, nije me zvala – znala je da mi treba vrijeme. Ali grad je mali, ljudi pričaju. U trgovini sam čula dvije žene kako šapuću: “Kažu da je Ivanin mali isti kao Damir…” Osjećala sam kako me svi gledaju, kao da na čelu imam napisano “prevarena žena”.
Moja mama iz Mostara nazvala me: “Ajla, dušo, jesi li dobro? Čujem svašta po rodbini…”
“Dobro sam, mama,” slagala sam opet.
Jednog popodneva pokucala sam na Ivanina vrata. Otvorila mi je s bebom u naručju. Pogledale smo se dugo bez riječi.
“Žao mi je,” rekla je napokon kroz suze. “Nisam htjela… Bila sam sama, ti si bila daleko… On je rekao da te voli ali da se osjeća izgubljeno… Nisam imala pravo… Znam da nisam imala pravo!”
Nisam znala što reći. Htjela sam vikati, udariti ju, zagrliti ju i plakati zajedno s njom. Umjesto toga sjela sam na kauč i gledala bebu koja je mirno spavala.
“Što ćeš sad?” upitala sam tiho.
Ivana je slegnula ramenima: “Ne znam. Njegovi roditelji ne znaju ništa. Tvoji?”
“Ni moji ne znaju ništa osim onoga što su čuli od susjeda,” rekla sam gorko.
Tada smo obje zaplakale. Dvije žene koje su dijelile sve – sada dijele i bol.
Prošli su mjeseci. Damir se iselio iz stana i viđa Lenu vikendom. Ivana živi sama s djetetom i rijetko izlazi iz kuće. Ja radim dva posla da preživimo Lena i ja. Ljudi su prestali šaptati – navikli su se na našu nesreću kao što se naviknu na loše vijesti na televiziji.
Ali svake večeri kad Lena zaspi, pitam se: Je li moguće oprostiti izdaju? Može li prijateljstvo preživjeti ovakvu istinu? I ima li smisla graditi novi život na ruševinama starog?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ponovno vjerovati ljudima nakon ovakve izdaje?