Kad sam otkrila pravu narav svoje svekrve: Priča iz srca Sarajeva
“Nećeš ti nikad biti dovoljno dobra za mog sina!” Zorica je viknula, a njezin glas odjeknuo je kroz naš mali stan na Grbavici kao da je eksplodirala bomba. Držala sam tanjur u ruci, ruke su mi se tresle, a srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što da kažem. Samir, moj muž, sjedio je za stolom, spuštene glave, zureći u stolnjak kao da će mu on dati odgovore koje nije imao hrabrosti izgovoriti.
Godinama sam pokušavala. Pravila sam pitu bolje nego itko u njegovoj porodici, učila sam sve recepte koje mi je Zorica s podsmijehom diktirala, išla s njom na pijacu, slušala njezine priče o tome kako su “prave žene” nekad znale što znači biti domaćica. Nikad nije bilo dovoljno. Uvijek je našla zamjerku – previše soli, premalo mesa, pogrešan način slaganja jufke. “Nije to tako radila Samirova nana,” znala bi reći i kolutati očima.
Ali taj dan, kad je izgovorila te riječi, nešto se u meni slomilo. Nisam više mogla šutjeti. “Zorice, ja sam ovdje već sedam godina. Dala sam sve od sebe da budem dio vaše porodice. Što još želite od mene?”
Pogledala me ravno u oči, prvi put bez maske ljubaznosti. “Želim da odeš. Nikad te nisam željela za snahu. Samir je mogao bolje. Ti si samo obična djevojka iz mahale, bez pravih korijena. Moja porodica je uvijek bila nešto više!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Samir je šutio. To me boljelo više od svega. “Samire?” upitala sam ga tiho, nadajući se da će napokon stati uz mene.
On je samo slegnuo ramenima. “Znaš kakva je moja mama… Nemoj joj zamjeriti.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na svjetla Sarajeva i pitala se gdje sam pogriješila. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu – on student elektrotehnike, ja na filozofiji. Bio je nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Kad me prvi put doveo kući, Zorica me dočekala s osmijehom koji nije dopirao do očiju.
“Lejla, drago mi je,” rekla je tada, ali već tada sam osjetila hladnoću u njezinom glasu.
Godine su prolazile, rodili smo sina – Amara. Mislila sam da će dolazak unuka promijeniti stvari. Ali Zorica je samo postala još zahtjevnija. “Dijete treba jesti ovako! Ne znaš ti ništa!” Vikala bi kad bih pokušala nahraniti Amara kašicom koju sam sama napravila.
Moja mama, Azra, često mi je govorila: “Lejla, ne možeš svima ugoditi. Gledaj sebe i svoje dijete.” Ali ja sam uporno pokušavala.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam Zoricu kako razgovara telefonom u hodniku. Vrata su bila pritvorena, ali jasno sam čula: “Ma ne znam šta ću više s ovom Lejlom! Samir je mogao uzeti onu Selmu iz dobre porodice, a ne ovu filozofkinju! Sramota me pred rodbinom!”
Tada sam shvatila – nikad neću biti dovoljno dobra za nju jer nisam ono što ona želi. Nisam Selma iz ugledne porodice s Bjelava, nisam ekonomistica ni doktorica. Ja sam Lejla iz Dobrinje, obična djevojka koja voli knjige i piše pjesme kad nitko ne gleda.
Te večeri odlučila sam razgovarati sa Samirom. Sjeli smo u kuhinji dok je Amar spavao.
“Samire, ne mogu više ovako. Tvoja mama me uništava iz dana u dan. Trebam te uz sebe ili… ili ne znam što ću dalje.”
Pogledao me umorno. “Lejla, znaš da volim tebe i Amara… Ali ona je moja mama. Ne mogu joj reći da ode iz našeg života.”
“Ali možeš joj reći da me poštuje! Da prestane s uvredama!”
Samo je šutio.
Sljedećih dana Zorica je postajala sve gora. Počela je dolaziti nenajavljeno, preuređivati moj stan bez pitanja, kritizirati svaki moj potez pred Amarom. Jednog dana ga je povela u park bez da me pita – satima ga nije bilo. Kad su se vratili, Amar je bio uplakan.
“Što se dogodilo?” pitala sam ga zabrinuto.
“Nana mi je rekla da si ti loša mama,” šapnuo je kroz suze.
Tada sam pukla. Uzela sam Amara za ruku i otišla kod mame na Dobrinju. Plakala sam cijelu noć dok me Azra tješila.
Sutradan me nazvao Samir: “Vrati se kući… Mama neće više dolaziti bez najave.” Ali nisam mu vjerovala.
Dani su prolazili, a ja sam prvi put počela razmišljati o razvodu. Nisam željela da moje dijete raste u kući gdje se majka ne poštuje.
Jedne večeri došao je Samir kod moje mame.
“Lejla, molim te… Daj nam još jednu šansu. Razgovarao sam s mamom – obećala je da će se promijeniti.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Samire, koliko puta si to već rekao? Koliko puta si stao uz nju umjesto uz mene? Jesam li ja tvoja žena ili samo gost u vlastitom životu?”
Nisam mu odmah odgovorila. Trebalo mi je vremena da shvatim što želim i koliko vrijedim.
Danas još uvijek živimo zajedno – ali pod mojim uvjetima. Zorica dolazi samo kad ju pozovemo i više nikad ne ostaje sama sa mnom ili Amarom. Naučila sam postaviti granice i boriti se za sebe.
Ali ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti zbog mira u kući? Koliko nas žrtvuje svoje dostojanstvo zbog tuđe slike o savršenoj porodici? Možda baš sada neka Lejla negdje plače zbog riječi svoje svekrve… Hoćete li vi šutjeti ili ćete progovoriti?