Kad sam stigla kući s našom bebom, dočekao me kaos: Što učiniti kad partner nije spreman za roditeljstvo?
“Jesi li ti normalan, Dario?!” viknula sam čim sam zakoračila u stan, držeći malu Leu u naručju, još uvijek omamljena od umora i bolova nakon poroda. Pogled mi je letio po razbacanim čarapama, praznim bocama piva na stolu i hrpi neispeglanog veša na fotelji. U kutu, gdje je trebao biti krevetić, stajala je kutija s alatima. Niti pelene, niti vlažne maramice, niti bočica. Ništa.
Dario je izronio iz kuhinje s mobitelom u ruci, zbunjen kao da sam ga probudila iz sna. “Ma evo, baš sam mislio danas sve srediti… Znaš kako je na poslu, šef me pritiska, a i…”, zamucao je, ali nisam ga ni slušala. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam mogla vjerovati da je stvarno moguće da netko toliko ne shvaća ozbiljnost situacije.
“Dario, rodila sam tvoje dijete! Znao si kad dolazimo kući! Kako nisi mogao barem pelene kupiti?!”
On je samo slegnuo ramenima. “Ma ima vremena, sve ćemo stići…”
U tom trenutku mi se svijet srušio. Sjećam se da sam sjela na pod, držeći Leu koja je počela plakati, a suze su mi same tekle niz lice. U glavi mi je odzvanjalo: ‘Sama si. Sama si u ovome.’
Moja mama, Jasna, zvala me svako jutro iz Osijeka, pitajući treba li što donijeti kad dođe pomoći. Lagala sam joj da je sve pod kontrolom jer nisam htjela da brine. Ali sad sam osjećala da ću puknuti.
Dario je otišao do frižidera i izvadio pivo. “Hoćeš i ti nešto?” pitao je kao da smo na kavi u parku.
“Ne mogu vjerovati…”, šapnula sam sebi. “Ne mogu vjerovati da si toliko neodgovoran.”
Te noći nisam spavala. Lea je plakala svaka dva sata, a ja sam pokušavala improvizirati pelene od starih ručnika jer nismo imali nijednu pravu. Dario je hrkao na kauču.
Ujutro sam nazvala prijateljicu Anu. “Ana, molim te, možeš li mi donijeti pelene i vlažne maramice? Nemam ništa za Leu.”
Ana je došla za pola sata s vrećicama iz drogerije i toplim riječima: “Draga, nisi prva kojoj se ovo dogodilo. Ali moraš mu reći što očekuješ.”
Navečer sam sjela s Dariom za stol. “Dario, ovo više ne može ovako. Ako želiš biti otac, moraš se ponašati kao otac. Ne mogu sve sama.”
On je šutio neko vrijeme pa rekao: “Znam da nisam bio tu… Ali nisam znao što treba napraviti. Možda mi treba vremena.”
“Vrijeme? Lea nema vremena čekati da odrasteš!”
Počeli smo se svađati svaki dan. On bi dolazio kasno s posla, ja bih bila iscrpljena od brige oko djeteta i kuće. Moja mama je dolazila svaki vikend i gledala me zabrinuto.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Leu, čula sam kako Dario razgovara s prijateljem na mobitel: “Ma ne znam više… Sve joj smeta. Kao da sam ja kriv što ne znam mijenjati pelene.”
Tada sam shvatila – on ne želi naučiti. Ili ne zna kako tražiti pomoć.
Sljedećeg dana sam mu napisala popis stvari koje treba kupiti i zamolila ga da ode u trgovinu. Vratio se s pogrešnim pelenama i zaboravio vlažne maramice.
“Dario, zar ne možeš ni popis pročitati?”
Počeo je vikati: “Stalno me kritiziraš! Nikad ništa nije dovoljno dobro!”
U tom trenutku sam pukla: “Zato što NIJE dovoljno dobro! Ovo nije samo moj posao! Ovo je NAŠE dijete!”
Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljala o tome da ga ostavim. Ali onda sam pogledala Leu kako spava i znala da joj trebaju oba roditelja.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Dariom mirnije. Predložila sam mu da zajedno idemo na radionicu za nove roditelje u Domu zdravlja. Pristao je nevoljko.
Na radionici su bile druge mame i tate – Ivan i Mirela iz susjedstva, Senad i Amra iz parka… Svi su pričali o svojim strahovima i nesigurnostima. Dario je prvi put priznao pred svima: “Bojim se da ću nešto zeznuti. Moj stari nikad nije bio tu za mene pa ne znam kako biti otac.”
Mirela ga je potapšala po ramenu: “Svi griješimo. Bitno je da pokušavaš.”
Polako se počeo mijenjati. Počeo je mijenjati pelene (iako nespretno), donosio mi čaj kad bih bila iscrpljena i navečer bi uspavljivao Leu dok bih ja imala pet minuta za sebe.
Ali povjerenje nije lako vratiti. Svaka sitnica me podsjeti na onaj prvi dan kad smo došli kući – na osjećaj izdaje i samoće.
Ponekad se pitam – može li se veza oporaviti nakon takvog početka? Može li čovjek koji nije bio spreman postati otac naučiti biti partner?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li dovoljno voljeti nekoga ili nam treba više – odgovornost, podrška, zajedništvo?