Snaha mi je uskratila unučad, a sada se žali – priča jedne bake iz Zagreba

“Ne možeš ti to razumjeti, Ljiljana! Danas je drugačije!” Sara je podigla glas, a ja sam stajala u kuhinji, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Pogledala sam je, tu mladu ženu koju sam pokušavala prihvatiti kao vlastitu kćer, ali nikada nisam uspjela pronaći pravi način.

Ivan je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod. Moja unuka, mala Ema, igrala se u dnevnoj sobi s lutkama, a mlađa, Lana, spavala je u svojoj sobici. Ema ima već šest godina i još uvijek ide u vrtić. Sara se sprema vratiti na posao nakon porodiljnog, a ja sam se nadala da ću napokon dobiti priliku biti baka kakvu sam oduvijek željela biti.

Ali nije bilo tako. Sjećam se dana kad su mi prvi put rekli da ne žele djecu još nekoliko godina. “Moramo prvo riješiti stan, posao…” govorila je Sara, a Ivan je samo kimnuo glavom. Srce mi se slamalo svaki put kad bih vidjela druge bake u parku s unucima dok sam ja šetala sama. Moje prijateljice su već imale po troje-četvero unučadi, a ja sam čekala i čekala.

Kad je Ema napokon došla na svijet, bila sam presretna. Ali Sara nije željela da previše sudjelujem. “Ne želim da mi se miješaš u odgoj,” rekla bi mi svaki put kad bih ponudila pomoć. “Imamo svoje metode.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.

Prošle godine rodila se Lana. Pomislila sam: sad će biti drugačije. Ali nije bilo. Sara je bila još zatvorenija, a Ivan još tiši. Kad bih došla posjetiti ih, osjećala sam se kao gost koji smeta. “Ljiljana, molim te, nemoj joj davati slatkiše,” rekla bi Sara čim bih izvadila čokoladicu iz torbe za Emu. “Znaš da ne želimo da jede šećer prije ručka.”

Ponekad bih uhvatila Ivana kako me gleda s tugom u očima, ali nikad nije ništa rekao. Znam da ga stavljam u nezgodan položaj između mene i Sare. Ali zar nije normalno da baka želi biti dio života svojih unuka?

Sada, kad se Sara sprema vratiti na posao, došla je k meni s molbom: “Ljiljana, možeš li čuvati Lanu dok smo Ivan i ja na poslu? Vrtić nam nije opcija još nekoliko mjeseci.” Osjetila sam gorčinu u ustima. Godinama sam molila da budem više uključena, a sada kad im treba pomoć – sjetili su se mene.

“Naravno da mogu pomoći,” odgovorila sam tiho, ali nisam mogla sakriti razočaranje. “Ali znaš da nisam više mlada kao prije…”

Sara je uzdahnula i sjela nasuprot mene. “Znam da ti nije bilo lako s nama. Znam da si htjela više vremena s djecom. Ali meni je bilo teško… Osjećala sam pritisak sa svih strana – od tebe, Ivana, društva… Nisam znala kako balansirati sve to.”

Gledala sam je i prvi put vidjela strah u njenim očima. Strah da nije dovoljno dobra majka, strah da će pogriješiti. Sjetila sam se sebe prije trideset godina – kako sam i ja bila izgubljena kad sam rodila Ivana.

“Sara,” rekla sam tiho, “znam da ti nije lako. Ali ni meni nije bilo lako gledati kako mi unuke rastu bez mene. Htjela sam biti tu za vas, ali nisam znala kako. Možda smo obje pogriješile.”

Ivan je tada podigao pogled i prvi put nakon dugo vremena rekao: “Možda bismo trebali svi zajedno pokušati iz početka?”

Tišina je ispunila prostoriju dok su Ema i Lana spavale u svojim sobama. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – od tuge zbog propuštenih godina i od nade da možda ipak nije kasno.

Navečer sam ostala sama u stanu i razmišljala o svemu što se dogodilo. Jesam li previše pritiskala? Jesam li mogla biti strpljivija? Ili je Sara trebala ranije shvatiti koliko mi znači biti baka?

Možda nema pravog odgovora. Možda svaka obitelj mora pronaći svoj put kroz nesporazume i povrede.

Ali jedno znam – ne želim više propuštati prilike zbog ponosa ili nesporazuma.

Pitam vas: Je li bolje šutjeti i čekati ili otvoreno reći što osjećamo? Koliko često generacijski jaz uništi ono najvrijednije među nama – obitelj?