Moja svekrva, moj brak: Istina koju sam predugo skrivala
“Opet nisi dovoljno posolila juhu, Ivana! Damir voli kad je slanije, zar ti to još nisi naučila?” Ljubičin glas odjekuje kuhinjom kao da sam dijete koje je opet pogriješilo na kontrolnom iz matematike. Damir sjedi za stolom, spuštenih očiju, prčka po tanjuru. Znam da mu je neugodno, ali ništa ne govori. Kao i uvijek.
Petnaest godina sam u ovom braku. Petnaest godina gledam istu scenu: ja pokušavam, ona kritizira, on šuti. Kad smo se Damir i ja upoznali na fakultetu u Zagrebu, mislila sam da smo stvoreni jedno za drugo. On iz Osijeka, ja iz Zadra – spojili smo se negdje na pola puta, u ovom stanu u Novom Zagrebu koji nikad nije bio samo naš. Ljubica je došla s nama pod izlikom da je sama i bolesna. “Samo dok se ne snađem”, rekla je tada.
Godine su prolazile, a ona se nije snašla. Svaki moj pokušaj da predložim da potraži svoj stan završio bi suzama i dramom. “Hoćeš me na ulicu? Nakon svega što sam učinila za Damirovo školovanje?” Damir bi me pogledao kao da sam ja monstrum. “Pusti, Ivana, mama nema nikoga osim nas.”
A ja? Imala sam samo njega. I njega sam polako gubila.
Sjećam se dana kad sam rodila našu kćer Anu. Ljubica je bila prva koja ju je uzela u naručje. “Moja unuka! Bit će pametna kao ja!” Nisam ni stigla poljubiti dijete, a već je odlučila kakva će biti. Kroz godine je Ana naučila više o bakinoj volji nego o maminim željama. “Ne nosi tu suknju, baka kaže da nije pristojno.” “Ne idi van s tim prijateljicama, baka misli da nisu za tebe.” Ja sam postala statist u vlastitom životu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ih kako šapuću u dnevnoj sobi.
“Damire, Ivana ti nije dovoljno pažljiva prema meni. Znaš da mi je teško, a ona stalno nešto prigovara. Zar ti ne vidiš kako se ponaša?”
“Mama, nemoj… Ivana radi koliko može…”
“Nije dovoljno! Sjeti se kako ti je bilo kad si bio mali – uvijek sam sve radila za tebe. Sad očekujem da tvoja žena to nastavi.”
Tada mi se slomilo nešto u prsima. Nisam više mogla šutjeti.
“Dosta!” viknula sam iz kuhinje. “Neću više biti vaša sluškinja! Damire, ili ćemo biti obitelj ti i ja s Anom, ili ću otići!”
Ljubica je teatralno uzdahnula i počela plakati. Damir je ustao i došao do mene.
“Ivana, molim te… Ne možemo ostaviti mamu samu. To nije ljudski.”
“A što je s nama? Što je sa mnom? Zar ja nisam čovjek? Zar ja ne zaslužujem mir u vlastitoj kući?”
Te noći nisam spavala. Ana je došla do mene oko ponoći.
“Mama, zašto si tužna?”
Zagrlila sam je i šaptala: “Zato što ponekad odrasli ne znaju kako biti sretni.”
Sljedećih tjedana atmosfera u stanu bila je ledena. Ljubica me ignorirala ili mi dobacivala otrovne komentare. Damir je sve više vremena provodio na poslu ili kod prijatelja. Ana se povukla u sebe.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam poruku na Damirovom mobitelu.
“Ne mogu više ovako, mama mi uništava brak”, pisalo je prijatelju Ivanu.
Srce mi se steglo – napokon priznanje! Ali Damir mi nikad nije rekao te riječi u lice.
Odlučila sam otići na nekoliko dana kod roditelja u Zadar s Anom. Kad sam mu to rekla, samo je slegnuo ramenima.
“Radi što misliš da trebaš. Mama i ja ćemo se snaći.”
Tih dana kod roditelja osjećala sam se kao da ponovno dišem. Mama me gledala zabrinuto.
“Ivana, dijete moje… Jesi li sigurna da želiš natrag?”
Nisam znala odgovoriti.
Kad smo se vratile u Zagreb, ništa se nije promijenilo. Ljubica me dočekala s ledenim osmijehom.
“Vidim da si se odmorila. Nadam se da si spremna opet biti domaćica.”
Te večeri sjela sam za stol s Damirom.
“Damire, ovako više ne ide. Ili ćemo živjeti kao muž i žena ili kao mama i sin. Ja više ne mogu biti između vas dvoje.”
Pogledao me umorno.
“Ivana… Ne znam kako drugačije. Mama mi je sve na svijetu. Ako ti to ne možeš prihvatiti…”
Nisam ga pustila da završi.
“Onda ću ja otići.”
Spakirala sam nekoliko stvari i uzela Anu za ruku. Ljubica nas je gledala s prozora dok smo izlazile iz stana.
Sada sjedim u malom podstanarskom stanu na Trešnjevci i gledam Anu kako piše zadaću. Ponekad me preplavi tuga zbog svega što smo izgubile – dom, sigurnost, iluziju o sretnom braku. Ali prvi put nakon petnaest godina osjećam da dišem bez tereta na prsima.
Pitam se – koliko nas živi tuđe živote zbog očekivanja drugih? Koliko nas žrtvuje sebe za mir u kući koji nikad nije bio naš? Možda nisam uspjela spasiti brak, ali možda sam napokon spasila sebe.