Molitva između zidova: Kako sam pronašla mir usred obiteljske podjele
“Neću ti oprostiti ovo, Sanja! Nikada!” vikao je moj brat Ivan dok je lupao šakom o stol. Zvuk je odjeknuo kroz bakinu dnevnu sobu, onu istu u kojoj smo kao djeca igrali Čovječe, ne ljuti se i smijali se do suza. Sada su te suze bile drugačije – gorke, teške, pune neizgovorenih riječi i starih zamjerki.
Sjedila sam na rubu trosjeda, stisnutih šaka, pokušavajući ne zaplakati pred svima. Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj pogled na kišni zagrebački asfalt dati odgovor na pitanje koje nas je sve mučilo: tko ima pravo na bakinu ostavštinu? Tata je nervozno šetao iz sobe u sobu, izbjegavajući pogledati bilo koga u oči.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je baka Mara preminula. Njezina smrt nas je sve pogodila, ali nitko nije očekivao da će podjela njezina malog stana u Novom Zagrebu izazvati ovakvu buru. Stan nije bio luksuzan, ali bio je simbol svega što smo imali – topline, sigurnosti, djetinjstva. I sada smo ga trebali podijeliti kao da dijelimo kruh na pola, bez osjećaja, bez sjećanja.
“Sanja, ti si uvijek bila bakina mezimica. Naravno da ćeš ti dobiti više!” optužila me sestra Ana, glasom punim gorčine. “Nije istina!” pokušala sam se obraniti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. “Baka je htjela da svi budemo zajedno, da se ne svađamo…”
Ivan me prekinuo: “Da je to htjela, napisala bi oporuku! Ovako nam je ostavila samo probleme!”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Osjećala sam se krivom što sam bila bliža baki posljednjih godina, što sam joj donosila lijekove i slušala njezine priče o ratu i gladi. Zar je to sada grijeh? Zar ljubav ima cijenu?
Nisam znala što učiniti. Svake večeri sam plakala u svojoj sobi, moleći Boga da nam pomogne pronaći mir. Otvorila bih molitvenik koji mi je baka poklonila za krizmu i čitala Psalme dok mi suze nisu zamutile slova. “Bože, daj nam snage da oprostimo jedni drugima”, šaptala sam u mraku.
Jedne večeri, nakon još jedne burne rasprave oko papira i procjena vrijednosti stana, odlučila sam otići u crkvu sv. Antuna na Svetom Duhu. Sjela sam u zadnju klupu i gledala svijeće kako titraju pred oltarom. “Zašto nas imovina može toliko razdvojiti?” pitala sam Boga. “Zar smo zaboravili što znači biti obitelj?”
Tada mi je prišla starija gospođa, prepoznala me iz kvarta. “Dijete drago, vidim ti tugu u očima. Znaš, kad su moji dijelili kuću na selu, skoro smo se poubijali. Ali molitva mi je pomogla da oprostim sestri. Nije vrijedno toga… Ništa nije vrijedno obitelji.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i nazvala Anu.
“Ana, možemo li razgovarati? Bez vikanja?”
S druge strane čuo se dubok uzdah. “Možemo… Ako ćeš biti iskrena.”
Sjele smo u kafić ispod našeg starog stana. Kiša je lagano padala po prozoru dok sam joj ispričala sve – koliko mi nedostaje baka, koliko me boli ova svađa i kako se bojim da ćemo izgubiti jedni druge zbog nekoliko kvadrata.
Ana je dugo šutjela. Onda su joj oči zasuzile: “I meni fali… Samo sam ljuta jer uvijek mislim da si ti bila bolja kći, bolja unuka… A ja sam uvijek negdje na rubu.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mi teret pada s ramena.
Nakon tog razgovora bilo je lakše sjesti s Ivanom i roditeljima. Nije bilo lako – još uvijek su padale teške riječi, još uvijek smo se pogađali oko svakog detalja. Ali sada smo barem pokušavali slušati jedni druge.
Molitva mi je davala snagu kad bih htjela odustati. Svaki put kad bih osjetila bijes ili tugu, sjetila bih se bakinih riječi: “Obitelj je svetinja. Sve drugo dođe i prođe.” I stvarno – stan će možda jednog dana pripasti nekome drugome, ali sjećanja na zajedničke ručkove i smijeh nitko nam ne može uzeti.
Na kraju smo stan prodali i novac podijelili ravnopravno. Nije bilo pobjednika ni poraženih – samo ljudi koji su naučili koliko boli može izazvati pohlepa i koliko iscjeljujuća može biti iskrena molitva.
Danas često upalim svijeću za baku i zahvalim Bogu što nas nije pustio da se potpuno izgubimo jedni od drugih.
Ponekad se pitam: Koliko nas još mora proći kroz ovakve rane da bismo shvatili što nam je zaista važno? Je li moguće oprostiti sebi i drugima prije nego što bude prekasno?