Kad tišina vrišti: Priča jedne majke u borbi
“Zašto baš moj Adnan?” šaptala sam sebi dok sam sjedila na hladnoj plastičnoj stolici u hodniku Kliničkog centra u Sarajevu. Sat je otkucavao tri ujutro, a ja sam zurila u vrata iza kojih su doktori pokušavali spasiti ono što se spasiti moglo. U tom trenutku, mobitel mi je zazvonio. Bio je to moj muž, Emir.
“Jasmina, gdje si? Znaš da ne možeš ništa promijeniti sjedeći tamo. Dođi kući, odmori se.”
“Ne mogu, Emire. On je sam tamo. Ako se probudi, mora me vidjeti. Mora znati da sam tu.”
S druge strane tišina. Znam da on ne razumije. Nikad nije bio do kraja prisutan, uvijek je bježao od problema, skrivao se iza posla i obaveza. A sada, kad nam je najteže, osjećam se kao da sam sama na svijetu.
Adnan ima samo devet godina. Prije mjesec dana počeo je gubiti apetit, žalio se na bolove u trbuhu. Liječnici su prvo mislili da je riječ o običnoj virozi, ali kad su stigli nalazi, svijet mi se srušio. Leukemija. Riječ koja para srce svake majke.
Prvih dana svi su dolazili – sestra Mirela s mužem, susjeda Senada, čak i moja stara prijateljica Ivana iz Zagreba. Donosili su kolače, cvijeće, toplu riječ. Ali kako su dani prolazili, njihovi posjeti su postajali sve rjeđi. Poruke su se svodile na: “Javi ako trebaš što.” A kad bih se stvarno javila, osjećala bih nelagodu s druge strane.
Jednog dana, dok sam sjedila uz Adnanov krevet i gledala ga kako spava pod bijelim plahtama, Mirela je došla.
“Jasmina, moraš biti jaka zbog njega. Ali znaš… svi imamo svoje probleme. Ne možeš očekivati da ti svi budu na raspolaganju svaki dan.”
Pogledala sam je kroz suze: “Ne tražim ništa osim malo razumijevanja. Samo da me netko pita kako sam. Da me zagrli.”
Mirela je slegnula ramenima i otišla. Taj trenutak mi je bio teži od svih dijagnoza i loših vijesti.
Emir je sve više vremena provodio van kuće. Govorio je da mora raditi prekovremeno kako bi platio lijekove i preglede. Ali ja sam znala – bježao je od mene, od Adnana, od naše boli.
Jedne noći, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala u praznu šalicu kave, zazvonio je mobitel. Bila je to Senada.
“Jasmina, oprosti što se nisam javljala… Znaš kako je, djeca, posao… Ali ako trebaš nešto za trgovine ili tako nešto…”
“Hvala ti, Senada. Samo mi reci – zašto svi bježe od mene? Zar je moja bol zarazna?”
S druge strane tišina pa nespretno: “Nije to tako… Samo… ljudi ne znaju što bi rekli.”
Nakon tog razgovora odlučila sam više nikoga ne zvati. Povukla sam se u svoj svijet – bolničke hodnike, sterilne sobe i beskrajne sate čekanja na nalaze.
Jednog dana, dok smo čekali rezultate nove terapije, Adnan me pogledao svojim velikim smeđim očima:
“Mama, hoću li ja umrijeti?”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića.
“Nećeš, sine moj. Borićemo se zajedno. Ja te neću pustiti. Nikad.”
Ali istina je bila da sam se bojala više nego ikad prije.
Kad smo konačno došli kući nakon mjesec dana bolnice, Emir nas nije dočekao. Na stolu je bila poruka: “Moram malo biti sam. Oprosti.”
Adnan je bio iscrpljen, ali sretan što vidi svoj krevet i igračke. Ja sam sjela na pod hodnika i plakala kao dijete.
Dani su prolazili u tišini koju su povremeno prekidali zvukovi iz susjedstva – smijeh djece koja igraju nogomet na ulici, miris ručka iz komšijske kuhinje… Moj svijet bio je skučen na četiri zida i brigu za Adnana.
Jednog jutra zazvonio je telefon – bila je to Ivana iz Zagreba.
“Jasmina, dolazim sutra kod tebe. Nema izgovora!”
Kad je stigla, donijela mi je kavu iz omiljenog kafića i samo me zagrlila bez riječi. Plakale smo zajedno satima.
“Znaš,” rekla mi je kasnije, “ljudi bježe jer ih tvoja bol podsjeća na njihove strahove. Ali nisi sama. Ja sam tu.”
Taj zagrljaj bio mi je važniji od svih riječi.
Danas Adnan ide na kontrole svakih mjesec dana. Još uvijek se bojim svakog nalaza, ali naučila sam živjeti s tim strahom. Emir se vratio kući nakon nekoliko mjeseci – promijenjen, tiši, ali ipak tu.
Obitelj više nije kao prije – Mirela rijetko dolazi, Senada šalje poruke za praznike… Ali ja imam svog sina i nekoliko iskrenih prijatelja koji nisu pobjegli kad je bilo najteže.
Ponekad se pitam: Zašto ljudi okreću glavu kad vide tuđu bol? Zar smo toliko postali sebični ili nas samo strah paralizira? Možda će netko od vas imati odgovor.