Zašto me uvijek uspoređuje s bivšom?
“Opet nisi napravila sarmu kao što je Sanja radila. Znaš, ona je uvijek znala kako ugoditi mojoj mami.” Njegove riječi zarežu kroz mene kao nož. Stojim u kuhinji, ruke mi drhte dok perem tanjure, a suze mi prijete skliznuti niz lice. Gledam kroz prozor, pitajući se gdje sam pogriješila.
“Ivana, nemoj se ljutiti, ali mama kaže da bi bilo dobro da češće dolaziš kod nje. Sanja je svaki vikend bila tamo, pomagala joj oko svega… Znaš kako to njoj znači.” Njegov glas je blag, ali riječi su teške. Osjećam se kao da sam stalno na ispitu koji ne mogu položiti.
Sanja. Ime koje odzvanja našim stanom češće nego što bih željela priznati. Njegova bivša žena, savršena u očima njegove majke, a očito i u njegovima. Nikada nisam upoznala ženu koja je toliko prisutna u mom životu, a da je zapravo nikada nisam ni vidjela.
“Zašto ne možeš biti malo više kao ona?” pitao me jednom, kad sam odbila otići na ručak kod njegove mame jer sam imala temperaturu. “Sanja nikad nije odbijala moju obitelj.”
Te večeri sam plakala u kupaonici, tiho da me ne čuje. Nisam htjela biti Sanja. Htjela sam biti Ivana, njegova žena, ali svaki moj pokušaj da budem dovoljno dobra završio bi usporedbom s njom.
Moja svekrva, gospođa Marija, nikada nije skrivala svoje razočaranje. “Draga, znaš li ti koliko je Sanja bila vrijedna? Nikad nije sjela dok sve nije bilo gotovo. Ti si mlada, ali moraš naučiti kako se brine za kuću i muža.” Sjedila sam za stolom, osjećala se kao dijete koje je dobilo jedinicu iz matematike.
Moj otac mi je jednom rekao: “Ivana, ne dozvoli nikome da te gazi. Tvoja vrijednost nije u tome koliko sarmi napraviš ili koliko puta odeš kod svekrve.” Ali kad živiš u tuđoj kući, pod tuđim pravilima, lako zaboraviš tko si.
Jednog dana sam odlučila razgovarati s njim. “Dario, molim te, prestani me uspoređivati s njom. Nisam Sanja i nikada neću biti. Ako ti toliko nedostaje, možda bi trebao razmisliti što zapravo želiš od mene.” Pogledao me iznenađeno, kao da prvi put vidi osobu ispred sebe.
“Ivana, ne radi to od muhe slona. Samo želim da se slažeš s mojom obitelji. Sanja je znala kako to ide kod nas…”
“Ali ja nisam ona! Zar ti to nije jasno? Svaki put kad me usporediš s njom, osjećam se manje vrijednom. Kao da nikad neću biti dovoljno dobra za tebe ni za tvoju mamu!”
Nastala je tišina. Otišla sam u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – svoj grad, posao, prijatelje. Preselila sam se u Sarajevo zbog njega, ostavila svoj život u Zagrebu iza sebe.
Sljedećih dana napetost se mogla rezati nožem. Dario je bio povučen, a ja sam izbjegavala svekrvu koliko god sam mogla. Ali ona je uvijek nalazila način da me podsjeti na svoju prisutnost.
“Ivana, znaš li ti da Dario voli kad mu se ispeku kiflice kao što ih je Sanja radila? Ako ne znaš recept, mogu ti ga dati.” Nasmiješila se slatko, ali iza tog osmijeha osjećala sam prezir.
Jednog vikenda odlučila sam otići kod svojih roditelja u Zagreb. Trebao mi je predah od svega. Mama me zagrlila čim sam ušla na vrata.
“Dušo moja, što ti rade tamo? Izgledaš kao sjena same sebe.” Slomila sam se i ispričala joj sve – svaku usporedbu, svaki komentar.
“Ivana, moraš odlučiti što želiš. Nitko nema pravo tražiti od tebe da budeš netko drugi. Ako te ne prihvaćaju takvu kakva jesi, možda to nije mjesto za tebe,” rekla mi je tiho.
Vratila sam se u Sarajevo s težinom na srcu i osjećajem da moram nešto promijeniti. Prvi put sam ozbiljno razmišljala o razvodu.
Jedne večeri sjeli smo za stol nakon što je Dario opet spomenuo Sanju – ovaj put zbog načina na koji postavljam stol.
“Dario, dosta mi je! Ili ćeš me prihvatiti ovakvu kakva jesam ili ću otići! Ne želim više živjeti u sjeni tvoje bivše žene!”
Gledao me dugo bez riječi. “Ivana… nisam znao da te toliko boli… Nisam mislio…”
“Ali boli me! Svaki dan! I ako ti to nije jasno do sada, možda nikada neće biti!”
Te noći spavala sam sama. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle.
Dario me zvao nekoliko puta, ali nisam odgovarala. Trebalo mi je vrijeme da shvatim što želim i tko sam ja bez svih tih očekivanja.
Nakon tjedan dana poslao mi je poruku: “Želim razgovarati. Shvatio sam koliko sam bio nepravedan prema tebi. Molim te, vrati se kući.”
Vratila sam se – ali ovaj put s jasnim granicama. Rekla sam mu: “Ako želiš brak sa mnom, moraš prestati živjeti u prošlosti i uspoređivati me s njom. Inače odlazim zauvijek.”
Dario je pristao otići na bračno savjetovanje i polako smo počeli graditi naš odnos iznova – ovaj put bez Sanje među nama.
Ali još uvijek se ponekad pitam: Koliko žena oko nas živi u sjeni neke bivše? Koliko nas svakodnevno gubi sebe pokušavajući biti ono što drugi žele? Jesmo li ikada dovoljno dobre – same sebi?