Ispod Površine: Tajni Život Mog Muža
“Gdje si bio sinoć, Damire?” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stiskajući šalicu kave kao da mi od nje zavisi život. Damir je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Kasnio sam na poslu, Ivana. Znaš kako je kad šef poludi pred kraj mjeseca.”
Ali nisam znala. Ne više. Jer sinoć sam ga vidjela – ili barem njegovu siluetu – kako izlazi iz crnog Golfa ispred stare zgrade na Grbavici. Nisam imala hrabrosti da mu priđem, samo sam stajala skrivena iza kioska, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. U glavi su mi se rojile slike: druga žena, možda mlađa, možda ljepša, možda ona koja mu daje ono što ja više ne mogu.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad sam slučajno vidjela poruku na njegovom mobitelu: “Vidimo se večeras. Isto mjesto.” Nije bilo imena, samo broj koji nije bio spremljen. Tada sam prvi put osjetila onaj ledeni osjećaj u stomaku, kao da mi je neko izmaknuo tlo pod nogama.
Moja prijateljica Sanja mi je rekla: “Ivana, možda si paranoična. Svi prolazimo kroz krize u braku. Možda mu samo treba prostora.” Ali nisam mogla prestati razmišljati o tome. Počela sam pratiti Damira – diskretno, naravno. Uvijek sam bila dobra u skrivanju osjećaja, ali ovo je bilo nešto drugo. Postala sam detektiv vlastitog života.
Jedne subote, dok su djeca bila kod moje mame u Ilidži, odlučila sam ga pratiti do kraja. Pratio je isti obrazac: izlazio bi iz stana pod izgovorom da ide na posao ili kod prijatelja, ali uvijek bi završio na istoj adresi na Grbavici. Tog dana nisam odustala. Prišla sam bliže i vidjela ga kako ulazi u stan na trećem spratu.
Nisam znala što da radim. Stajala sam ispred ulaza, ruke su mi se tresle. U tom trenutku vrata su se otvorila i iz stana je izašla starija žena s maramom na glavi. Pogledala me ravno u oči i tiho rekla: “Tražite Damira? On je gore sa svojim bratom.”
Bratom? Nisam znala da Damir ima brata. Nikad nije spominjao nikoga osim svoje pokojne majke i oca koji je nestao tokom rata. Osjetila sam kako mi se svijet ruši.
Te noći nisam spavala. Damir je došao kasno, mirisao je na cigarete i znoj. Nisam ga pitala ništa, ali sam znala da moram saznati istinu.
Sljedećeg dana, dok je bio pod tušem, uzela sam njegov mobitel i pronašla broj iz poruke. Nazvala sam ga drhteći. S druge strane javio se muški glas: “Halo? Ko je to?”
“Ovdje Ivana… Damirova supruga.”
Duga tišina. Onda šapat: “Molim vas… nemojte mu reći da ste zvali. On ne zna da vi znate za mene.”
“Tko ste vi?”
“Ja sam Emir… njegov brat.”
Nisam mogla vjerovati. Damir nikad nije spomenuo Emira. Zašto bi skrivao vlastitog brata?
Kad se Damir vratio u dnevnu sobu, sjela sam nasuprot njega i rekla: “Znam za Emira. Znam gdje ideš svake subote. Zašto mi nikad nisi rekao?”
Damir je dugo šutio, a onda su mu oči zasuzile – prvi put otkad ga znam.
“Ivana… Emir nije samo moj brat. On je dijete iz rata… moj otac ga je dobio s drugom ženom dok smo bili izbjeglice u Zenici. Moja majka nikad nije znala za njega, a ja sam ga pronašao tek prije godinu dana. Ima problema… bolestan je, treba pomoć, ali ne želi da iko zna za njega. Srami se svog života, srami se mene…”
Osjetila sam kako mi se srce slama na hiljadu komadića. Sve ove godine živjeli smo zajedno, a ja nisam znala ništa o njegovoj boli, njegovim tajnama.
“Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da ne bih razumjela? Da bih te manje voljela?”
Damir je slegnuo ramenima: “Nisam htio da patiš još više. Znam koliko ti znači porodica… nisam htio unijeti još više bola u naš dom.”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se izdano, ali i krivo što sam sumnjala u njega.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim o Emiru, ali Damir se povukao u sebe. Počeo je kasnije dolaziti kući, sve češće šutio za stolom dok smo večerali s djecom.
Jedne večeri naš sin Luka upitao ga je: “Tata, zašto si tužan? Jesi li bolestan?”
Damir ga je zagrlio i rekao: “Nisam bolestan, sine… samo imam puno briga na poslu.” Pogledao me preko stola i znao je da znam istinu.
Nisam mogla više izdržati tu tišinu među nama.
Otišla sam do Sanje i ispričala joj sve.
“Ivana, svi mi imamo svoje tajne,” rekla mi je tiho. “Ali ponekad ih skrivamo jer mislimo da štitimo one koje volimo. Možda bi trebala razgovarati s Emirom sama? Možda će ti on reći ono što Damir ne može.”
Sutradan sam otišla na Grbavicu i pokucala na vrata stana gdje živi Emir.
Otvorio mi je muškarac tamnih očiju, mršav i blijed.
“Vi ste Ivana?” pitao je tiho.
Kimnula sam glavom.
“Uđite… znam zašto ste došli.”
Sjeli smo za mali stol prekriven starim stolnjakom.
“Damir vas voli više nego što mislite,” rekao mi je Emir gledajući kroz prozor prema kišnom dvorištu. “On misli da vas štiti od mene… od svoje prošlosti. Ali ja nisam prijetnja vašoj porodici. Samo želim imati nekoga svog… nekoga ko će me posjetiti kad umrem.”
Nisam mogla zadržati suze.
“Emire… svi imamo pravo na porodicu,” šapnula sam.
Kad sam se vratila kući, Damir me čekao u hodniku.
“Bio si u pravu,” rekla sam mu tiho. “Ali nisi trebao biti sam u tome.”
Zagrlio me kao nikad prije.
Danas znam – ispod površine svakog braka kriju se tajne koje mogu uništiti ili spasiti ljubav.
Pitam se: Koliko zaista poznajemo one koje volimo? I jesmo li spremni prihvatiti njihove rane kao svoje?