Obitelj me tjerala da se udam za Ivana, ali zaboravili su ono najvažnije
“Ne možeš vječno biti sama, Lana!” viknula je mama dok je lupala tanjurima po stolu. “Svi tvoji prijatelji već su udani, a ti još uvijek sjediš ovdje i sanjariš! Što će selo reći?”
Gledala sam kroz prozor, promatrajući kako kiša ispire prašnjavu cestu ispred naše kuće u okolici Travnika. U meni je ključala tiha pobuna, ali nisam imala snage odgovoriti. Tata je samo šutio, povremeno me pogledavajući ispod obrva, kao da traži znak da ću popustiti.
“Ivana poznajemo cijeli život. Dobar je dečko, radišan, ima svoju firmu. Što još hoćeš?” nastavila je mama, ovaj put tiše, kao da pokušava biti nježna. “Nije sve u ljubavi, Lana. S vremenom ćeš ga zavoljeti.”
Ali ja sam znala što želim. Nisam sanjala o bijeloj haljini i svadbenim zvonima. Nisam sanjala ni o Ivanovim rukama oko struka dok zajedno gledamo televiziju. Moja najveća želja bila je postati majka. Osjetiti kako mi dijete raste pod srcem, čuti prvi plač, gledati ga kako raste i uči hodati po blatnjavim dvorištima našeg sela.
Ali to nitko nije znao. O tome nisam pričala ni s najboljom prijateljicom Amelom, koja je već imala dvoje djece i često mi slala slike svojih mališana.
Jedne večeri, dok su roditelji spavali, sjela sam na balkon s mobitelom u ruci i suzama u očima. Pisala sam Ameli:
“Ne mogu više ovo izdržati. Svi žele da se udam za Ivana, ali ja… ja samo želim dijete. Ne osjećam ništa prema njemu.”
Odgovorila mi je brzo:
“Znam da ti nije lako. Ali moraš misliti na sebe. Ako želiš dijete, ima načina. Ne moraš pristati na nešto što te ne čini sretnom.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Ivan me zvao svaki drugi dan, pitao kako sam, šalio poruke o tome kako bi bilo lijepo imati zajedničku kuću i vrt. Bio je dobar, ali ja sam osjećala samo prazninu.
Jednog dana, nakon još jedne burne svađe s mamom, odlučila sam otići u Sarajevo kod tete Mirele. Ona je uvijek bila drugačija – razvedena, bez djece, ali s osmijehom koji nije blijedio ni kad bi pričala o svojim neuspjesima.
“Lana, dušo, život nije trka na sto metara,” rekla mi je dok smo pile kavu na njenom balkonu s pogledom na Miljacku. “Znam što ti roditelji govore. I meni su govorili isto. Ali ja sam birala svoj put. Jesi li sigurna da želiš dijete više nego išta drugo?”
Kimnula sam glavom, oči su mi bile pune suza.
“Onda napravi ono što te čini sretnom. Postoji toliko načina danas – umjetna oplodnja, donacija sperme… Znam da nije lako kod nas o tome pričati, ali nisi prva ni zadnja žena koja to želi sama.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što bi selo reklo kad bi saznali da sam trudna bez muža. O maminim suzama i tatinom razočaranju. O Ivanovoj povrijeđenoj taštini.
Ali razmišljala sam i o tome kako bih se osjećala kad bih prvi put držala svoje dijete u naručju.
Vratila sam se kući odlučna. Prvo sam razgovarala s Amelom.
“Ako to stvarno želiš, ja ću ti pomoći,” rekla je i zagrlila me. “Neka selo priča što hoće. Život je tvoj!”
Sljedećih mjeseci prošla sam kroz brojne pretrage i razgovore s liječnicima u Zagrebu. Svaki put kad bih ulazila u bolnicu, srce bi mi tuklo kao ludo – od straha i uzbuđenja.
Roditelji su primijetili da nešto nije u redu.
“Zašto stalno ideš u Zagreb? Jesi li bolesna?” pitala me mama zabrinuto.
“Nisam bolesna,” odgovorila sam mirno. “Radim ono što moram za sebe.”
Kad sam napokon saznala da sam trudna, osjećala sam se kao da lebdim iznad zemlje. Nisam mogla vjerovati – nakon toliko godina čekanja i borbe sa sobom i drugima, napokon sam bila na putu da ostvarim svoj san.
Roditeljima sam rekla tek kad više nisam mogla sakriti trbuh.
“Trudna si?! A gdje ti je muž?” tata je bio bijesan, mama je plakala.
“Nema muža,” rekla sam tiho. “Ovo je moja odluka. Želim biti majka i ne treba mi muškarac za to.”
Nastao je muk koji se mogao rezati nožem.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Selo je brujalo od tračeva – Lana je trudna bez muža! Sramota! Ali ja sam svaki dan osjećala sve veću snagu u sebi.
Kad se rodila moja kćerka Sara, sve se promijenilo. Mama ju je prvi put uzela u naručje i zaplakala od sreće.
“Oprosti mi,” šapnula mi je kasnije dok smo sjedile same u sobi. “Nisam znala koliko ti ovo znači. Samo sam htjela da budeš sretna na svoj način…”
Tata još uvijek teško prihvaća moju odluku, ali kad misli da ga nitko ne gleda, nježno ljulja Saru i pjeva joj stare bosanske uspavanke.
Ivan mi više ne šalje poruke. Selo još uvijek priča, ali mene više nije briga.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove samo zato što se bojimo reći što stvarno želimo? Je li sreća stvarno ono što drugi očekuju od nas ili ono što sami izaberemo?