Iza Osmijeha: Priča o Dvije Snaje i Jednoj Majci
“Hvala vam, djevojke, stvarno ste sve odradile savršeno!” Svekrvin glas odjeknuo je kroz dnevni boravak, a ja sam, s osmijehom zalijepljenim na lice, pogledala prema Lejli. I ona je imala isti onaj usiljeni osmijeh, isti savršeno iscrtani ruž na usnama, iste duge nokte koje smo obje dan prije radile kod iste manikerke u centru Sarajeva.
Ali iza tog osmijeha, osjećala sam kako mi srce lupa. Znam da ni Lejli nije bilo lako. Nismo se voljele, ali nismo se ni mrzile. Bile smo kao dva ogledala – svaka od nas gledala je u drugu i vidjela vlastite nesigurnosti.
Svekrva, gospođa Milena, bila je kraljica ove kuće. Njezin sin Ivan, moj muž, i njegov brat Dario, Lejlin muž, odrasli su pod njezinom strogom rukom. Danas je slavila 60. rođendan i cijela rodbina iz Mostara i Zagreba došla je na slavlje. Stolovi su bili puni hrane, kolača, a mi dvije – snaje – bile smo zadužene za dekoracije i posluživanje.
“Ajde, Ena, donesi još onih kolača iz kuhinje!” Lejla mi je šapnula kroz zube dok je prolazila pored mene. “Neka tvoja strana stola ne izgleda prazno kao prošle godine.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam joj odgovorila, samo sam otišla po kolače. U kuhinji sam duboko udahnula i pogledala se u ogledalo iznad sudopera. Tko sam ja zapravo? Samo žena koja zna napraviti savršeni eyeliner i ispeći cheesecake iz Instagrama? Ili netko tko bi mogao više?
Kad sam se vratila u dnevni boravak, Lejla je već sjedila pored svekrve i smijala se njezinim šalama. Ivan me pogledao preko stola, onim pogledom koji govori: “Molim te, nemoj sad praviti scenu.” Nisam ni planirala. Samo sam sjela i nastavila glumiti.
Nakon što su gosti otišli, ostale smo nas četiri – Milena, Lejla, ja i teta Zora koja uvijek ostane zadnja jer voli ogovarati sve redom. Milena je uzela moju ruku i Lejlinu ruku u svoju.
“Znate li vi koliko ste sretne? Imate dobre muževe, lijep život, sve što poželite… A još ste i lijepe! Pogledajte se! Kao blizanke!”
Lejla je kimnula glavom, ali ja sam osjetila knedlu u grlu. Jesmo li stvarno sretne? Ili samo dobro glumimo?
Kasnije te večeri, dok smo Lejla i ja prale suđe u tišini, ona je odjednom progovorila:
“Znaš li ti da me Dario nikad ne pita kako sam? Samo ga zanima jesam li platila račun za internet ili jesam li naručila onu novu lampu za dnevni boravak. Svekrva misli da sam sretna jer nosim skupu torbu… Ali ja bih radije da me netko pita kako mi je bilo na poslu ili da me zagrli kad dođem kući.”
Pogledala sam je iznenađeno. Nikad prije nije bila tako iskrena sa mnom.
“Ivan stalno radi. Kad dođe kući, upali TV ili ode u teretanu. Ja mu pričam o novim trendovima ili o tome kako bih voljela putovati negdje dalje od Jadrana, ali on samo klima glavom… Ponekad mislim da bih mogla nestati na tjedan dana i da ne bi ni primijetio.”
Lejla se nasmijala kroz suze.
“Možda bismo trebale otići zajedno negdje… Samo nas dvije. Bez njih, bez svekrve, bez očekivanja.”
Prvi put sam osjetila toplinu prema njoj. Možda smo više od rivalki – možda smo dvije žene koje pokušavaju preživjeti u svijetu gdje se od nas očekuje da budemo savršene.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što nam je rečeno – kako smo sretne jer imamo sve materijalno. Ali nitko ne vidi koliko smo usamljene ispod svih tih slojeva šminke i skupih haljina.
Sljedećeg jutra, dok smo pile kavu na balkonu prije nego što su muževi ustali, Lejla me pogledala ozbiljno.
“Ena… Jesi li ikad poželjela samo pobjeći? Ostaviti sve ovo iza sebe?”
Nisam odmah odgovorila. Pogledala sam prema brdima iznad Sarajeva, gdje magla još nije nestala.
“Jesam… Ali onda se sjetim da nemam kamo otići. I da bih možda ponijela ovu prazninu sa sobom gdje god da krenem.”
Lejla je klimnula glavom.
“Možda bismo trebale početi pričati iskreno jedna s drugom. Možda nam to može biti početak nečeg boljeg.”
Osjetila sam olakšanje – kao da mi je netko skinuo kamen sa srca.
Kad su muževi ustali i počeli pričati o utakmici između Dinama i Željezničara, nas dvije smo nastavile razgovarati o stvarima koje nas stvarno muče – o strahu od starenja, o pritisku da budemo savršene snaje i supruge, o tome kako nas nitko ne pita što mi želimo.
Možda će ova priča završiti drugačije nego što su svi očekivali. Možda ćemo jednog dana biti više od ogledala jedna drugoj – možda ćemo postati prijateljice koje si pomažu preživjeti sve ono što život nosi.
Ponekad se pitam: Koliko nas još ima koje izgledamo savršeno izvana, a iznutra pucamo po šavovima? Hoćete li vi podijeliti svoju priču ili ćete nastaviti šutjeti iza osmijeha?