Kad ti uzmu unuke: Ispovijest bake Jadranke iz Sarajeva
“Ne možeš ih više viđati, Jadranka. Dosta je bilo!” Glas Snježane, moje snahe, odzvanjao je kroz hodnik kao hladan vjetar s Trebevića. Stajala sam na pragu njihovog stana, držeći u ruci malu vrećicu sa šubarama koje sam isplela za unuke. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.
“Snježana, molim te, nemoj tako. Samo da ih poljubim, pa idem…” prošaptala sam, ali ona je već zatvorila vrata ispred mog lica. S druge strane čula sam tihi plač malenog Tarika i Lejle. “Bakooo!”
Srušila sam se na stepenice, ne mareći što me komšija Emir gleda ispod oka dok izlazi iz lifta. Nisam imala snage ni da mu odzdravim. U tom trenutku, cijeli moj svijet se srušio.
Nisam nikada bila savršena majka ni svekrva, ali sam uvijek davala sve od sebe. Moj sin Damir je bio moje sunce – dijete koje sam podizala sama nakon što nas je muž napustio zbog druge žene iz Mostara. Damir je bio tih, povučen dječak, a ja sam radila dva posla da mu omogućim sve što mogu. Kad se oženio Snježanom iz Travnika, bila sam sretna što je našao nekoga tko ga voli. Ali Snježana i ja nikad nismo kliknule.
Prvi problemi su počeli kad su se rodili Tarik i Lejla. Snježana je bila iscrpljena, nervozna, često me optuživala da se miješam u njihov odgoj. “Jadranka, ti si im baka, ne majka!” govorila bi mi dok sam pokušavala pomoći oko pelena ili hranjenja. Ja sam samo željela olakšati joj, ali ona je to doživljavala kao prijetnju.
Jednog dana, prije tri mjeseca, došla sam kod njih nenajavljeno jer mi Damir nije odgovarao na poruke. Našla sam Snježanu kako plače u kuhinji, a djeca su bila sama u sobi. Pokušala sam je zagrliti, ali me odgurnula. “Ne trebaš mi ti! Samo praviš još veći haos!” viknula je. Tada sam joj u ljutnji rekla nešto što nisam smjela: “Da si bolja majka, ne bi ti djeca bila stalno bolesna!”
Od tog dana sve se promijenilo. Damir me prestao zvati. Djecu nisam viđala ni na rođendanima. Pokušavala sam slati poklone, ali su mi ih vraćali preko portira. Komšinica Azra mi je rekla da su Snježana i Damir pričali kako ih gušim i da im ne dam mira.
Noći su mi postale duge i hladne. Sjedila bih sama u stanu na Grbavici, gledajući stare fotografije – Tarik kako pravi prve korake prema meni, Lejla kako mi crta srce na papiru i piše: “Bako, volim te.” Sve to sada izgleda kao san koji se nikada nije dogodio.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Damir.
“Majko… nemoj više dolaziti. Snježana ne može više ovako. Djeca su zbunjena.”
“Damire, pa ja sam ti majka! Zar ti nije žao? Zar ne vidiš koliko patim?”
S druge strane tišina. “Znam… ali moram misliti na svoju porodicu.”
Spustila sam slušalicu i zaplakala kao dijete.
Prolazili su dani, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu tome. Prijateljice su mi govorile: “Pusti ih, doći će oni kad im zatrebaš.” Ali srce bake ne zna za ponos ni inat. Srce bake samo zna za ljubav.
Jednog jutra odlučila sam otići kod psihologinje Amre u Dom zdravlja na Čengić Vili. Ispričala sam joj sve – od muža koji nas je napustio do Snježane koja me izbacila iz života unuka.
“Jadranka,” rekla mi je Amra blago, “ponekad moramo pustiti ljude da sami pronađu put do nas. Ne možete natjerati sina da vas voli na način koji vi želite.”
Ali kako pustiti? Kako zaboraviti dječji smijeh? Kako prestati sanjati da će Tarik opet potrčati prema meni raširenih ruku?
Jedne subote srela sam Damira na pijaci Markale. Bio je s Tarikom. Srce mi je stalo kad me mali ugledao.
“Bako!” povikao je i potrčao prema meni prije nego što ga je Damir stigao zaustaviti.
“Tarik, ne smiješ!” rekao mu je Damir tiho, ali odlučno.
Kleknula sam pred unuka i zagrlila ga čvrsto. “Volim te najviše na svijetu,” šapnula sam mu kroz suze.
Damir me povukao za ruku. “Mama, molim te… Ne otežavaj nam.”
Gledala sam sina u oči i vidjela samo strah i nesigurnost – nije on bio taj koji odlučuje, već Snježana kroz njega.
Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca.
Dani prolaze, a ja pišem ovo pismo svima koji su prošli kroz isto ili slično – svima kojima su uzeli unuke zbog nesporazuma i tvrdoglavosti odraslih.
Možda će jednog dana Snježana shvatiti da nisam neprijatelj. Možda će Damir skupiti hrabrosti da mi vrati ono što mi najviše znači – osmijeh mojih unuka.
A do tada… ostaje mi samo čekanje i nada.
Je li moguće oprostiti kada ti uzmu ono najvrijednije? Je li ljubav bake ikada previše?