Kad sam otišla u Njemačku, a Lejla ostala sama: Priča o izgubljenim godinama i neizrečenim riječima

“Ne možeš to razumjeti, mama! Nisi bila tu kad sam te najviše trebala!” Lejlina vika odjekuje kroz stan, a ja stojim nasred dnevne sobe, držeći šalicu kave koja mi drhti u ruci. Gledam je – odraslu ženu, moju kćer, ali u njenim očima još uvijek vidim onu djevojčicu koju sam ostavila prije dvadeset godina.

“Lejla, znaš da nisam imala izbora…” pokušavam, ali ona odmahne glavom, suze joj klize niz obraze. “Uvijek imaš izbora! Mogla si ostati! Mogla si biti tu kad me tata prvi put ostavio samu cijelu noć! Kad su me u školi zadirkivali jer nemam ni za užinu! Kad sam prvi put dobila menstruaciju i nisam znala šta da radim! Gdje si tada bila? U nekoj tuđoj kuhinji, perući tuđe tanjure!”

Sjedam na stolicu, osjećam kako mi se srce steže. Zrak u stanu postaje težak, kao da će nas oboje ugušiti. Sjećanja naviru – Sarajevo 1999., rat je završio, ali život nije bio lakši. Moj muž Emir je tada već bio izgubljen u alkoholu i kocki. Svaku noć sam ga čekala budna, nadajući se da će doći trijezan, da će možda donijeti nešto novca. Ali uvijek bi došao praznih džepova i teških riječi.

Lejla je imala samo tri godine kad sam skupila hrabrost i rekla mu da odlazi. “Ne mogu više ovako, Emir. Ne zbog sebe, nego zbog Lejle. Ona zaslužuje bolje.” On je samo slegnuo ramenima i otišao iz stana kao da mu ništa ne znači.

Godinama sam radila po dva posla – čistila sam kod komšinice Zlate, navečer prala stubišta po zgradi. Ali novca nikad nije bilo dovoljno. Lejla je rasla prebrzo; uvijek ozbiljna, uvijek tiha. Jednog dana, kad joj je bilo dvanaest, došla sam kući i našla je kako sjedi sama za stolom s praznim tanjurom pred sobom.

“Mama, gladna sam,” rekla je tiho. Tada sam shvatila da više ne mogu ovako. Prijateljica Senada mi je javila da u Minhenu traže žene za čišćenje hotela. “Sanja, nije lako, ali bar ćeš moći poslati nešto novca kući. Lejli će biti bolje.”

Te noći nisam spavala. Gledala sam Lejlu kako spava, njene sitne ruke stisnute oko plišanog medvjedića. Srce mi se kidalo, ali znala sam da moram otići.

“Lejla, moram ići raditi vani. Bit ću daleko neko vrijeme, ali obećavam ti da ću svaki mjesec slati novac i da ću te zvati svaki dan.” Nije ništa rekla, samo me gledala velikim smeđim očima.

Otišla sam u Njemačku s koferom starim koliko i ja. Prva tri mjeseca plakala sam svaku noć. Radila sam po 14 sati dnevno – čistila sobe, ribala kupaonice, prala prozore. Svaki euro koji bih zaradila slala sam kući mojoj mami koja je pazila na Lejlu.

Ali godine su prolazile. Lejla je rasla bez mene. Prvi put kad me nazvala iz škole jer su je zadirkivali zbog odjeće iz second handa, nisam znala šta da kažem osim: “Bit će bolje, ljubavi.” Kad mi je mama javila da Lejla ima temperaturu i plače za mnom, osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.

Vraćala sam se kući jednom godišnje – svaki put bi me dočekala hladnoća između nas dvije. Nije mi trčala u zagrljaj kao druge djevojčice svojim majkama na autobusnoj stanici. Samo bi stajala sa strane i gledala me kao stranca.

Kad je završila srednju školu, bila sam ponosna – upisala je fakultet u Zagrebu. Slala sam joj novac za stanarinu i knjige, ali ona mi je sve rjeđe odgovarala na poruke. Kad sam konačno skupila dovoljno novca da se vratim kući zauvijek, Lejla je već bila odrasla žena s vlastitim životom.

Danas sjedimo jedna nasuprot druge u tišini koju ne znam kako prekinuti. “Znaš li koliko puta sam te trebala? Koliko puta sam poželjela da si tu samo da me zagrliš? Novac nije mogao zamijeniti tvoje ruke,” šapće kroz suze.

“Znam… oprosti mi,” kažem tiho. Ali znam da oprost neće doći lako.

Ponekad se pitam – jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala ostati i biti siromašna s njom? Ili otići i pokušati joj dati bolji život? Može li se ljubav izmjeriti novcem ili prisutnošću?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ispraviti godine tišine i boli?