Slijepa djevojka i prosjak: Priča o Emini hrabrosti

“Ne, babo, molim te! Nemoj me tjerati!” moj glas je drhtao dok sam stajala na sredini dnevne sobe, stežući rub iznošene haljine. Osjećala sam kako mi suze klize niz obraze, ali otac nije popuštao. Njegov glas bio je hladan, odlučan, kao da govori o nekoj stvari, a ne o vlastitoj kćeri.

“Emina, dosta je bilo. Znaš da nemamo izbora. Tvoj život ovdje je gotov. Mehmed će te uzeti, a ti ćeš mu biti žena. On je dobar čovjek, koliko god bio siromašan. I ne pitaj više!”

Majka je šutjela u kutu sobe, stiskajući rub marame. Znam da joj je srce pucalo, ali nije smjela ništa reći. U našoj kući otac je bio zakon. Ja sam bila slijepa od rođenja i to je za njega bio teret, sramota koju je godinama pokušavao sakriti od komšija i rodbine. Uvijek sam slušala šaptanja iza leđa: “Jadna ona Emina, nikad neće naći muža… Ko će slijepu ženu?” I sada, kad mi je bilo devetnaest, otac je odlučio da me uda za Mehmeda – prosjaka s Baščaršije, čovjeka kojeg su svi izbjegavali.

Sjećam se prvog susreta s Mehmedom. Njegove ruke bile su grube, ali tople kad mi ih je pružio. “Emina, znam da nisi sretna zbog ovoga… Ali obećavam ti da ću te čuvati koliko mogu.” Njegov glas bio je tih, pomalo promukao od hladnih sarajevskih zima i godina provedenih na ulici. Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom i pustila da me povede u svoj mali stan na periferiji grada.

Prve sedmice bile su najteže u mom životu. Svako jutro Mehmed bi odlazio na ulicu, a ja bih ostajala sama u sobi, slušajući zvukove grada kroz prozor. Ponekad bih čula djecu kako viču: “Vidi prosjaka!” ili odrasle kako ga tjeraju: “Marš odavde!” Srce mi se kidalo svaki put kad bi se vratio umoran i promrzao, ali uvijek s osmijehom za mene.

Jedne večeri, dok smo sjedili uz svijeću jer nismo imali struje, Mehmed mi je tiho rekao: “Emina, znaš li da si ti prva osoba koja me nije pogledala sa gađenjem? Ti ne vidiš moje poderane cipele ni prljave ruke… Ti vidiš mene.” Tada sam prvi put zaplakala pred njim. Nisam plakala zbog sebe, nego zbog njega – zbog svega što je prošao i što još prolazi.

Dani su prolazili, a ja sam počela učiti kako živjeti u novom svijetu. Naučila sam slušati zvukove grada i prepoznavati Mehmedove korake na stepenicama. Počela sam plesti šalove i kape koje bi on nosio na pijacu i prodavao za sitniš. Ljudi su nas počeli primjećivati – neki sažaljivo, neki podrugljivo, ali bilo je i onih koji su nam donosili kruh ili drva za ogrjev.

Jednog dana došla je moja sestra Azra. Sjela je kraj mene i šaptala: “Emina, babo se kaje… Kaže da nije znao koliko će ti biti teško. Majka plače svaku noć.” Osjetila sam kako mi srce lupa od tuge i bijesa. “Zašto sada? Zašto nisu mislili prije nego što su me poslali ovdje kao paket?” Azra me zagrlila i rekla: “Možda nisu znali bolje… Ali ja znam da si ti jača nego što misle.”

Najteži trenutak došao je kad sam saznala da sam trudna. Mehmed je bio presretan, ali ja sam osjećala strah – kako ću odgajati dijete bez vida, bez podrške obitelji? Jedne noći nisam mogla spavati pa sam sjela uz prozor i slušala kišu kako udara po limenom krovu. U tom trenutku Mehmed je došao do mene i tiho rekao: “Emina, možda nemamo ništa osim jedno drugo… Ali to je više nego što sam ikad imao.” Tada sam shvatila da ljubav nije ono što drugi vide izvana – ljubav je ono što osjećamo kad smo zajedno u mraku.

Kroz trudnoću su nas obilazili komšije – neki iz radoznalosti, neki iz sažaljenja. Jedna starija žena donijela mi je stari dječji krevetić i rekla: “Dijete moje, život nije uvijek fer… Ali ti si pokazala svima nama šta znači biti hrabar.” Te riječi su mi dale snagu.

Kad se rodila naša kćerka Lejla, Mehmed je plakao kao dijete. Držao ju je u naručju i ponavljao: “Hvala ti, Emina… Hvala ti što si mi dala porodicu.” Tada sam prvi put osjetila ponos – ne zbog onoga što drugi misle o meni ili njemu, nego zbog onoga što smo zajedno stvorili.

Godine su prolazile. Naučila sam živjeti sa svojim mrakom i pronaći svjetlo u ljudima oko sebe. Otac nikada nije došao da nas vidi, ali majka bi ponekad krišom dolazila i donosila kolače za Lejlu. Azra nam je bila najveća podrška – ona je pričala svima kako smo Mehmed i ja sretni na svoj način.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koji živimo u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas se bori za pravo na sreću kad nam društvo okrene leđa? Možda ne vidim svijet oko sebe, ali naučila sam gledati srcem.

Možda baš zato mogu pitati vas: Šta biste vi učinili da ste na mom mjestu? Da li biste imali snage oprostiti onima koji su vas izdali – ili biste krenuli dalje bez njih?