Molitva između poklona: Baka Ankica i granice ljubavi
“Ankice, što si to napravila? Jesi li ti svjesna koliko si nam otežala odgoj?” – Mirjana je vikala, lice joj je bilo crveno, a oči pune suza i bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći kutiju s novim mobitelom u rukama, dok je Lana, moja unuka, stajala iza mene, stisnutih usana i sjajnih očiju.
“Samo sam htjela da se Lana osjeća voljeno. Svi u razredu već imaju bolje telefone…” – pokušala sam objasniti, ali Mirjana me prekinula.
“Nije stvar u telefonu! Stvar je u tome što si nas zaobišla. Nisi ni pitala! Kako da joj sada objasnimo da ne može imati sve što poželi?”
Osjetila sam kako mi srce lupa, a ruke drhte. U tom trenutku, sve moje dobre namjere pretvorile su se u kamen koji mi je pritiskao prsa. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Mirjana je uzela mobitel iz mojih ruku i stavila ga na policu. “Ovo ćemo riješiti kasnije. Lana, idi u svoju sobu.”
Lana me pogledala, oči su joj bile pune suza. “Bako, hvala ti…” prošaptala je prije nego što je nestala iza vrata.
Ostala sam sama s Mirjanom i mojim sinom Davorom. On je šutio, gledao u pod. Znam da mu je bilo neugodno, rastrgan između majke i supruge.
“Mama, znaš da te volimo, ali ovo nije prvi put. Prošle godine si Luki kupila PlayStation bez da si nas pitala. Mi želimo učiti djecu vrijednostima, a ti im daješ sve na pladnju. Ne možemo tako…” Davor je govorio tiho, ali odlučno.
Osjetila sam kako mi naviru suze. “Samo sam htjela da ih razveselim… Znaš kako je meni bilo kad sam bila mala? Nismo imali ništa. Sve što sam imala bila je jedna lutka koju sam dijelila sa sestrom. Samo želim da moji unuci ne osjete ono što sam ja osjećala…”
Mirjana je uzdahnula. “Ali Ankice, vremena su drugačija. Djeca danas imaju previše svega. Ne možemo ih razmaziti poklonima svaki put kad požele nešto novo. Moramo ih naučiti strpljenju i zahvalnosti.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da mi netko otima pravo na ljubav prema vlastitim unucima. Zar nije baka ta koja smije razmaziti djecu? Zar nije to smisao mog postojanja sada kada su svi odrasli?
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na rubu kreveta, gledala kroz prozor u tamu i šaptala molitvu koju me moja mama naučila još dok sam bila dijete: “Bože, daj mi mudrosti da znam kada trebam pustiti, a kada trebam dati. Daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i ljubavi da oprostim sebi i drugima.”
Sjećanja su navirala – slike iz djetinjstva kad smo sestra i ja čekale Božić nadajući se nekoj sitnici pod borom; slike mojih sinova kad su bili mali, kako trče po dvorištu s poderanim koljenima i osmijehom na licu; slike Lane i Luke kako me grle kad dođu kod mene na palačinke.
Sutradan sam otišla do crkve. Sjela sam u zadnju klupu i pustila suze da teku. “Bože, jesam li pogriješila? Jesam li loša majka jer ne poštujem granice svoje djece? Ili sam loša baka ako ne dam sve što mogu svojim unucima? Gdje je ta granica između ljubavi i miješanja?”
Nakon mise, prišla mi je susjeda Ružica. “Ankice, vidim da si tužna. Što te muči?”
Ispričala sam joj sve – od mobitela do osjećaja krivnje i nesporazuma s Mirjanom i Davorom.
Ružica me nježno primila za ruku: “Znaš, ja imam četvero unučadi i prošla sam isto. Jednom sam maloj Emi kupila bicikl bez da pitam njene roditelje. Bilo je svađe, suza… Ali znaš što sam naučila? Djeca najviše pamte vrijeme provedeno s nama, ne poklone. Možda je vrijeme da im pokloniš sebe više nego stvari.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Kad sam došla kući, Lana me čekala na stepenicama. “Bako, oprosti što si zbog mene imala problema… Znam da si to napravila iz ljubavi.” Zagrlila me čvrsto.
“Lana, draga moja, znaš li što bi baka najviše voljela? Da zajedno pečemo kolače kao nekad. Da pričamo priče prije spavanja kao kad si bila mala. Pokloni dođu i prođu, ali uspomene ostaju zauvijek.”
Lana se nasmijala: “Može! Hoćeš li mi pokazati kako se pravi ona tvoja pita od jabuka?”
Te večeri smo zajedno mijesile tijesto, smijale se i pričale o svemu – o školi, prijateljima, životu. Osjetila sam mir kakav dugo nisam.
Kasnije sam sjela za stol s Davorom i Mirjanom.
“Znam da ste ljuti na mene”, rekla sam tiho. “Shvatila sam da ponekad pretjeram jer želim nadoknaditi ono što nisam imala kao dijete. Ali obećajem da ću vas ubuduće pitati prije nego što nešto kupim Lani ili Luki. I više ću im poklanjati svoje vrijeme nego stvari. Samo vas molim za razumijevanje – teško mi je ne dati im sve svoje srce.”
Mirjana mi je stisnula ruku: “Znamo to, Ankice. Samo želimo najbolje za njih – kao i ti.” Davor me zagrlio.
Te noći ponovno sam šaptala molitvu – ovaj put zahvalnu.
Ponekad se pitam: gdje završava ljubav bake, a počinje miješanje u tuđi odgoj? Je li moguće pronaći pravu mjeru između davanja i poštovanja granica? Što vi mislite – gdje vi povlačite crtu?