Između Obećanja i Stvarnosti: Priča o Očevoj Starosti i Porodičnoj Odgovornosti
“Neću tamo! Ivana, obećala si mi!” – povikao je tata Stjepan dok sam mu pokušavala pomoći da sjedne na krevet. Njegove ruke su drhtale, oči pune straha i povrijeđenosti. U tom trenutku, srce mi se steglo kao nikad prije. Sjećam se dana kad je bio snažan, kad je nosio vreće cementa na gradilištu, kad je mene i brata Davora vodio na izlete na Plitvice. A sada, jedva može ustati bez moje pomoći.
“Tata, molim te… Znaš da više ne mogu sama. Davor radi u Njemačkoj, mama nas je davno napustila… Ja sam iscrpljena. Ne spavam noćima, bojim se da ćeš pasti dok idem na posao. Dom nije kazna, tata…” – glas mi je zadrhtao.
On je okrenuo glavu prema prozoru. “Znaš li ti što znači biti ostavljen? Ja sam tvoju baku čuvao do zadnjeg daha. Nikad je nisam predao tuđim rukama.”
U tom trenutku, osjećala sam se kao izdajica. U našoj kući u Dugom Selu zidovi su bili svjedoci svega: smijeha, svađa, tuge i radosti. Sada su svjedoci tišine i starenja. Davor mi šalje novac iz Njemačke, ali rijetko zove. Kad ga nazovem i kažem da više ne mogu sama, uvijek odgovara isto: “Ivana, znaš da radim po cijele dane. Ako treba, plati nekoga. Ali dom… znaš što bi tata rekao.”
Ali ja znam što tata govori sada – svaki dan sve slabije, sve tiše. Znam i što ja osjećam: umor koji mi izjeda kosti, krivnju koja mi ne da disati.
Jedne večeri, dok sam mu mijenjala pelenu i pokušavala sakriti suze, tata me uhvatio za ruku. “Ivana… oprosti mi što sam težak. Znam da ti nije lako. Samo… bojim se biti sam među strancima. Bojim se da ću umrijeti zaboravljen.”
Te riječi su me proganjale danima. Na poslu sam bila odsutna; kolegica Mirela me pitala: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Nisam joj znala objasniti kako je to kad si rastrgan između ljubavi i odgovornosti, između prošlih obećanja i sadašnje stvarnosti.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, zazvonio je telefon. Bila je to teta Ljiljana iz Sarajeva. “Ivana, čula sam za Stjepana… Ako trebaš pomoć, reci. Kod nas u Bosni još uvijek djeca čuvaju roditelje kod kuće, ali znam da nije lako. Možda da probaš s njegovateljicom?”
Pokušala sam i to – dovela sam gospođu Ružicu tri puta tjedno. Tata ju je gledao s nepovjerenjem, odbijao jesti kad ga ona hrani. “Nisam ja još za tuđe ruke!” vikao bi.
Jedne noći probudila me buka iz dnevnog boravka. Tata je pao pokušavajući doći do WC-a. Krv mu je tekla iz obrve. Dok sam ga podizala s poda i plakala od straha i nemoći, shvatila sam da više ne mogu sama.
Sutradan sam nazvala Davora.
“Davor, ovo više nema smisla! Ne mogu ga ostaviti ni minutu samog! Ako ti ne možeš doći pomoći barem na mjesec dana, moramo ga smjestiti u dom!”
S druge strane tišina.
“Ivana… znaš što bi on rekao… Ali… Ako misliš da nema druge… Ja ću pomoći s troškovima. Samo… nemoj mu reći da je to bila moja ideja.”
I tako sam krenula u potragu za domom. Obišla sam tri doma u Zagrebu – jedan preskup, drugi mračan i hladan, treći pun života ali s dugom listom čekanja.
Kad sam tati rekla da idemo pogledati dom, plakao je kao dijete. “Ivana… zar stvarno nema drugog načina? Zar sam ti toliko teret?”
Nisam imala snage odgovoriti.
U domu nas je dočekala sestra Marija s osmijehom. “Gospodine Stjepane, kod nas svaki dan igramo šah i pijemo domaću kavu! Imamo vrt i puno društva!”
Tata je šutio cijelim putem kući.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – tata s nama na moru u Makarskoj, tata kako popravlja bicikl, tata koji me grli kad sam pala s ljuljačke.
Sljedećih dana bio je tih, povučen. Kad sam mu konačno rekla datum preseljenja, samo je kimnuo glavom.
Na dan odlaska plakali smo oboje. “Ivana… nisi me izdala. Znam da si dala sve od sebe. Samo… nemoj me zaboraviti. Dođi često.”
Dolazim svaki vikend. Prvi mjeseci su bili najteži – svaki put kad odlazim iz doma osjećam se kao da ostavljam dio sebe tamo među tim starim zidovima.
Ali vidim i promjene – tata ima društvo, igra šah s gospodinom Antom iz Livna, smije se kad ga posjetim s unukom Tinom.
Ipak, svake noći pitam samu sebe: Jesam li pogriješila? Jesam li mogla više? Je li ljubav ponekad pustiti nekoga tamo gdje mu može biti bolje?
Što vi mislite – gdje završava dužnost djeteta prema roditelju? Je li dom poraz ili čin ljubavi?