Moja kćerka želi kupiti stan na svekrvino ime – mogu li to dopustiti?
“Ne mogu vjerovati da to ozbiljno predlažeš, Ivana!” viknula sam, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke mi drhtale oko šalice kave, dok je moja kćerka izbjegavala moj pogled. “Mama, molim te, nemoj praviti scenu. Emir i ja smo to već dogovorili. Njegova mama će biti upisana kao vlasnica stana, ali to je samo formalnost. Tako rade svi u njegovoj porodici.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Ivana je uvijek bila razumna, pametna djevojka. Odrasla je u Sarajevu, završila fakultet u Zagrebu, uvijek je znala što hoće. Ali sada, trudna s drugim djetetom, spremna je predati svoju sigurnost u ruke žene koja joj nikada nije pokazala ni trunku topline.
“Ivana, molim te, razmisli još jednom. Što ako se nešto dogodi? Što ako se posvađate? Što ako tvoja svekrva odluči prodati stan? Gdje ćeš ti s djecom?”
Ivana je uzdahnula i protrljala čelo. “Mama, Emir kaže da je to najbolje zbog poreza i kredita. Njegova mama ima bolji kreditni rejting. Osim toga, ona nam pomaže oko djece. Ne mogu stalno biti između vas dvije.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjetila sam se dana kad sam Ivanu vodila u školu za ruku, kad sam joj prva kupila knjige, kad smo zajedno plakale zbog njene prve ljubavi. Sad je odrasla žena, ali još uvijek moja djevojčica. Nisam mogla dopustiti da je netko povrijedi.
“Ivana, ja ti želim samo dobro. Znaš kakve su naše priče ovdje – koliko puta sam čula kako su žene ostale bez ičega jer su vjerovale pogrešnim ljudima. Sjećaš se tetke Mire? Njen muž je sve prepisao na svog brata i ona je završila kod mene u stanu!”
Ivana je šutjela. U tom trenutku ušao je Emir, noseći vrećicu iz trgovine. Pogledao nas je oboje i odmah shvatio da nešto nije u redu.
“Opet pričate o stanu?” pitao je hladno.
“Emire, zar ti stvarno misliš da je pošteno da Ivana i ti radite cijeli život, a stan bude na tvojoj mami?” upitala sam ga izravno.
On je slegnuo ramenima. “Moja mama nam pomaže s kreditom. Bez nje ne bismo mogli ni kupiti stan. To je samo papir, ništa više.”
“Papir? Taj papir znači sve!” povisila sam glas.
Ivana se rasplakala i otrčala u sobu. Emir me pogledao s prijezirom. “Vi uvijek mislite da mi muškarci nešto smišljamo iza leđa. Moja mama nije takva žena.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se nemoćno, kao da gledam vlak koji juri prema provaliji, a ne mogu ga zaustaviti.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivanom na sve moguće načine – nježno, strogo, kroz šalu… Ali ona je bila odlučna. “Mama, ja volim Emira. Moram mu vjerovati. Ako ne vjerujem njemu, onda nemam ništa.”
Počela sam sumnjati u sebe – možda sam stvarno previše zaštitnički nastrojena? Možda su vremena drugačija? Ali svaki put kad bih srela komšinicu Nadu ili otišla na kavu kod prijateljice Senade, čula bih novu priču o ženi koja je ostala bez krova nad glavom jer nije bila upisana kao vlasnica stana.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bila je to Emirina majka, Senija.
“Dobar večer, Jasna,” rekla je hladnim glasom. “Čula sam da imate nešto protiv toga da stan bude na moje ime?”
“Gospođo Senija, ja samo želim zaštititi svoju kćerku i unuke,” odgovorila sam iskreno.
“Ne brinite vi za njih. Ja ću uvijek biti tu za njih više nego vi,” odbrusila mi je i spustila slušalicu.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike – Ivana s dvoje male djece na ulici, ja nemoćna da joj pomognem…
Sljedeći dan otišla sam kod odvjetnice koju poznajem iz mladosti.
“Jasna,” rekla mi je odvjetnica Mirela dok smo pile kavu u njenom uredu, “nažalost, ako stan bude na ime Emirine majke, Ivana nema nikakva prava osim ako ne potpišu ugovor o doživotnom uživanju ili nešto slično. Sve drugo je prazna priča.”
Vratila sam se kući još zabrinutija nego prije. Pokušala sam još jednom razgovarati s Ivanom.
“Ivana, molim te, barem traži da potpišu neki ugovor koji te štiti!”
Ona me pogledala umorno: “Mama, ne mogu više slušati vaše svađe i prepirke. Ako mi ne vjeruješ da znam što radim, onda možda bolje da se neko vrijeme ne viđamo…”
To me slomilo više nego išta drugo.
Prošli su tjedni u tišini. Nisam znala što se događa kod njih doma – nisam išla ni vidjeti unuka Leona, nisam znala kako napreduje trudnoća… Srce mi se kidalo svaki dan.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel – Ivana.
“Mama… možeš li doći? Loše sam…”
Odjurila sam do nje kao bez duše. Zatekla sam je uplakanu na kauču dok je Leon sjedio pored nje i gledao crtiće.
“Emir me ostavio,” šapnula je kroz suze. “Rekao je da mu stalno prigovaram zbog stana i da ne može više izdržati pritisak između mene i svoje mame… Otišao je kod nje…”
Zagrlila sam svoju kćerku najjače što sam mogla.
“Ivana, nisi sama. Nikad nećeš biti sama dok sam ja živa,” šaptala sam joj kroz suze.
Dani su prolazili sporo – Ivana se polako oporavljala uz moju pomoć i pomoć prijateljica koje su dolazile kuhati i čuvati Leona dok smo išle kod doktora.
Nakon nekoliko mjeseci stiglo je pismo od odvjetnika – Senija traži iseljenje iz stana jer ga ona vodi kao svoju imovinu.
Gledala sam Ivanu kako sjedi za stolom s tim papirom u ruci – trudna, umorna, ali dostojanstvena.
“Mama,” rekla je tiho, “sad znam da si bila u pravu… Ali što sad? Gdje ćemo mi? Kako ću djeci objasniti da nemamo dom?”
Zagrlila sam je još jednom i rekla: “Naći ćemo način. Zajedno smo jače nego što misliš.”
Ali noću kad ostanem sama sa sobom pitam se: Je li ljubav prema djetetu dovoljna da ga zaštitiš od njegovih vlastitih odluka? Jesmo li mi majke previše ili premalo uporne kad vidimo da nam djeca idu prema ponoru?