Ljeto koje je promijenilo sve: Moja svekrva, moj brak i ja
“Dario, ne mogu više ovako!” viknula je Ivana dok je zalupila vrata apartmana. Zvuk je odjeknuo kroz uske hodnike stare dalmatinske kuće u Makarskoj, a ja sam ostao stajati s ručnikom u ruci, mokar do kože, gledajući kroz prozor prema moru koje se činilo daljim nego ikad.
Sve je počelo prije dva tjedna. Ivana i ja smo planirali ovo ljeto mjesecima. Prvi put nakon dugo vremena, samo nas dvoje i naša kćerka Lara, daleko od Zagreba, posla i svakodnevnog stresa. “Bit će to naše ljeto,” šapnula mi je Ivana dok smo pakirali kofere. “Napokon ćemo biti obitelj.”
Ali onda je zazvonio telefon. “Dario, Ružica bi htjela s nama na more… Znaš da joj je teško otkad je ostala sama,” rekla je Ivana tihim glasom. Osjetio sam knedlu u grlu. Moja svekrva Ružica nikada nije bila jednostavna žena. Nakon što joj je muž preminuo prošle zime, postala je još osjetljivija, ali i zahtjevnija. Znao sam da će njezin dolazak promijeniti dinamiku našeg odmora, ali nisam imao srca reći ne.
Prvih nekoliko dana Ružica se trudila biti neprimjetna. “Neću vam smetati, samo vi uživajte,” govorila bi dok bi sjedila na terasi s knjigom u ruci. Ali ubrzo su počele sitne primjedbe: “Ivana, zašto Lari daješ toliko sladoleda? Dario, nisi li mogao pronaći bolji apartman? Ovdje stalno puše bura!” Ivana bi šutjela, a ja bih stiskao zube.
Jedne večeri, dok smo sjedili na rivi i gledali ribare kako se vraćaju s mora, Ružica je iznenada upitala: “Dario, jesi li ti stvarno sretan?” Pogledao sam je zbunjeno. “Naravno da jesam,” odgovorio sam automatski. Ali njezin pogled bio je prodoran, kao da vidi kroz mene.
Te noći nisam mogao spavati. Sjećanja su navirala – svađe s Ivanom oko novca, umor od posla, osjećaj da stalno nešto propuštam. Sljedećih dana Ružica je postajala sve otvorenija u svojim komentarima. “Ivana, ti si uvijek bila previše popustljiva prema Dariju. Trebao bi više pomagati oko Lare.”
Ivana je pucala po šavovima. Jednog jutra, dok smo doručkovali na terasi, Ružica je rekla: “Dario, znaš li da je moj pokojni muž svako ljeto iznenadio mene i djecu nečim posebnim? Nikad nije bio sebičan.” Ivana je spustila šalicu kave tako naglo da se prolila po stolu.
“Mama, dosta!” viknula je. “Dario nije tvoj muž i ovo nije tvoja obitelj!” Ružica se uvrijedila i povukla u sobu. Lara je počela plakati.
Tog dana Ivana i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali pred Larom. “Zašto uvijek dopuštaš svojoj majci da upravlja našim životima?” pitala me kroz suze. “Zato što ne znam kako drugačije!” odgovorio sam očajno.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Ružica se ponašala kao žrtva, Ivana je bila hladna prema meni, a Lara zbunjena i tužna. Počeo sam izlaziti rano ujutro na plažu, samo da pobjegnem od svega.
Jednog jutra sreo sam starog prijatelja iz srednje škole, Sanjina. Sjedili smo na klupi iznad plaže i pričali o svemu što nas muči. “Znaš, Dario,” rekao mi je Sanjin, “ponekad moraš postaviti granice. Inače ćeš izgubiti sebe.”
Te večeri odlučio sam razgovarati s Ružicom. Pronašao sam je na terasi kako gleda stare fotografije na mobitelu.
“Ružice,” započeo sam tiho, “znam da ti je teško i da ti nedostaje tvoj muž. Ali ovo ljeto trebalo je biti za nas troje – Ivanu, Laru i mene. Molim te, pokušaj razumjeti…”
Pogledala me suznih očiju. “Znam da smetam… Samo… Bojim se biti sama. Kad vas gledam zajedno, podsjetim se na ono što sam izgubila.” Na trenutak sam osjetio suosjećanje koje nisam očekivao.
Sljedećih dana stvari su se malo popravile. Ružica se trudila biti manje prisutna, Ivana i ja smo razgovarali iskreno prvi put nakon dugo vremena. Ali šteta je već bila učinjena.
Na kraju ljeta, dok smo pakirali stvari za povratak u Zagreb, Ivana mi je rekla: “Ne znam hoću li moći ovako dalje… Volim te, ali ne mogu stalno birati između tebe i svoje majke.” Lara nas je gledala velikim očima.
Sada sjedim u autu na povratku kući i razmišljam: Je li moguće voljeti dvije žene istovremeno – jednu kao majku svoje žene, drugu kao ženu svog života – a ne izgubiti sebe? Gdje završava dužnost sina i počinje odgovornost muža?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće pronaći ravnotežu ili uvijek netko mora biti povrijeđen?