Ne dolazi više, mama – priča o izgubljenoj vjeri i majčinskoj boli
“Ne dolazi više, mama. Tako je najbolje za sve.” Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi, kao da ih Ivan izgovara svaki put kad zatvorim oči. Stajala sam na pragu njihovog stana u Novom Zagrebu, s vrećicom domaćih kolača u ruci, dok su mi se noge tresle od šoka. Snaha, Marija, gledala me s vrata, hladna i zatvorena, a Ivan je izbjegavao moj pogled.
“Mama, molim te, nemoj više dolaziti bez najave. I… možda je bolje da se neko vrijeme ne viđamo.” Njegov glas bio je tih, ali odlučan. Nisam razumjela. Samo dan ranije, pričali smo o njegovom poslu u banci i kako mu je teško uskladiti sve obaveze s malim Lukom koji stalno plače. Bila sam tu da pomognem, kao i uvijek.
“Ivane, što se dogodilo? Zašto ovo radiš?” pitala sam drhteći.
Marija je tada progovorila: “Znaš ti dobro. Neću dopustiti da više ulaziš u naš dom nakon onoga što si napravila.”
Nisam znala na što misli. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu. “Što sam napravila? Marija, reci mi!”
“Ne pravi se naivna. Znaš da si uzela novac iz naše ladice. Ivan ti možda vjeruje, ali ja neću šutjeti.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nikada u životu nisam uzela ni kunu koja nije bila moja. Radila sam cijeli život kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Trešnjevci, odgajala Ivana sama nakon što nas je muž napustio kad je Ivan imao samo četiri godine. Sve što sam imala davala sam njemu.
“Ivane, kunem ti se, nisam to napravila! Nikada ne bih…”
Ivan je samo slegnuo ramenima, pogledao u pod i tiho rekao: “Mama, ne znam više što da mislim. Marija kaže da si ti bila jedina koja je taj dan bila ovdje. Molim te, pusti nas neko vrijeme.”
Tog dana sam otišla kući slomljena. Sjedila sam satima u maloj kuhinji svog stana na Savici, zureći u zidove prekrivene starim fotografijama – Ivan kao beba, Ivan prvi dan škole, Ivan s diplomom Ekonomskog fakulteta. Gdje sam pogriješila? Jesam li ga previše štitila? Jesam li mu dala previše ili premalo ljubavi?
Tjedni su prolazili u tišini. Nitko nije zvao. Nitko nije dolazio. Susjede su me izbjegavale jer su čule tračeve – Marija ima dugu jezik, a kvart je mali. U trgovini me prodavačica gledala sažaljivo dok sam kupovala kruh i mlijeko.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ana iz Osijeka.
“Jelena, što se događa? Čujem svakakve priče…”
Nisam mogla izdržati suze. “Ana, optužili su me za krađu… moj vlastiti sin mi ne vjeruje.”
Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znaš da nisi ništa kriva. Ali znaš i kakva je Marija – uvijek joj nešto smeta. Sjećaš se kad ti nije dala da držiš Luku jer si navodno bila prehlađena?”
Sjetila sam se tog dana – kako sam plakala cijelu noć jer nisam smjela zagrliti vlastitog unuka.
“Možda sam stvarno pogriješila negdje… Možda sam trebala pustiti Ivana da odraste bez moje pomoći… Možda sam mu bila teret”, promrmljala sam.
Ana je uzdahnula: “Ne krivi sebe. Djeca danas… drugačiji su. Sve im smeta, sve im je teško. Ali znaš što? Moraš im pokazati da imaš dostojanstva. Ne moli ih za ljubav koju zaslužuješ.”
Te riječi su mi dale snagu da ustanem iz kreveta sljedećeg jutra i odem do crkve na Knežiji gdje sam nekad išla s Ivanom kad je bio mali. Sjela sam u zadnju klupu i plakala dok su zvona zvonila za jutarnju misu.
Prolazili su mjeseci. Povremeno bih vidjela Ivana na ulici – uvijek bi žurio, gledao u mobitel ili bi prešao na drugu stranu ceste kad bi me ugledao. Luka je rastao bez mene; slike s njegovih rođendana gledala sam samo na Facebooku kad bi mi netko pokazao.
Jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, začula sam poznati glas ispod prozora.
“Bako! Bako Jelena!” Bio je to Luka, sad već petogodišnjak, koji se istrgnuo Mariji iz ruke i potrčao prema zgradi.
Marija ga je povukla natrag i viknula: “Rekla sam ti da ne razgovaraš s njom!”
Luka je plakao: “Ali to je moja baka!”
Srce mi se slomilo po drugi put tog dana.
Te noći nisam mogla spavati. Prebirala sam po starim pismima koja mi je Ivan pisao iz vojske, čitala njegove poruke iz studentskih dana kad bi tražio savjet ili novac za knjige. Sjetila sam se svih onih noći kad bih radila dvostruku smjenu samo da mu mogu platiti ekskurziju ili nove tenisice.
Počela sam pisati pismo Ivanu – dugo pismo u kojem sam mu ispričala sve što osjećam: bol, tugu, ali i ljubav koju nikada neće moći izbrisati ni jedna laž ili optužba.
“Ivane, možda nikada nećeš pročitati ovo pismo. Možda ćeš ga baciti čim ga vidiš u sandučiću. Ali želim da znaš – nikada te nisam izdala niti bih to mogla učiniti. Sve što imam i jesam, dala sam tebi. Ako ikada poželiš razgovarati ili doći kući – vrata su ti uvijek otvorena. Tvoja mama Jelena.”
Pismo sam ostavila u njegovom sandučiću i otišla kući s osjećajem olakšanja – barem sam pokušala.
Dani su prolazili bez odgovora. Naučila sam živjeti sama sa sobom i svojom tugom. Pronašla sam utjehu u malim stvarima – šetnji Jarunom s Anom kad dođe u Zagreb, razgovoru s prodavačicom koja mi sada opet srdačno kaže “Dobar dan”, molitvi prije spavanja.
Ponekad se pitam – gdje smo to kao društvo pogriješili? Kako smo dopustili da nas laži i nepovjerenje razdvoje od vlastite djece? Je li moguće oprostiti onima koji nas najviše povrijede?
Možda vi imate odgovor na to pitanje…