Između dva svijeta: Božić koji je sve promijenio
“Dosta mi je više! Svake godine ista priča!” – povikala je mama, tresući stol tako da su čaše zveckale. Svi su zanijemili. Lejla je spustila pogled, a ja sam osjetio kako mi srce lupa u grlu. Bio je Badnjak, onaj dan kad bi sve trebalo biti mirno, toplo, puno smijeha i zajedništva. Ali kod nas, već treću godinu zaredom, Božić je bio poprište bitke.
Lejla i ja smo zajedno već pet godina. Ona iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Upoznali smo se na fakultetu u Rijeci, zaljubili se preko noći. Moja porodica je tradicionalna, katolička, dok je Lejlina muslimanska – ali nikad nam to nije predstavljalo problem. Sve dok nismo odlučili vjenčati se i spojiti naše svjetove.
Prvi Božić kod mojih bio je neugodan. Mama je stalno ispitivala Lejlu o tome kako ona slavi praznike, zašto ne jede svinjetinu, zašto ne pije vino. Lejla je sve podnosila s osmijehom, ali vidio sam kako joj oči traže izlaz iz te sobe. Tata je šutio, povremeno bi promrmljao nešto o politici ili nogometu, samo da promijeni temu.
Ove godine odlučili smo da ćemo Božić provesti kod mojih, a Bajram kod Lejlinih. Mislio sam da će to biti kompromis koji će svima odgovarati. Ali čim smo ušli u stan, osjetio sam napetost. Mama je bila hladna, Lejli nije ponudila ni kavu ni kolač. “Nadam se da ćeš se barem danas potruditi biti dio naše obitelji”, rekla joj je tiho dok su svi drugi bili u dnevnoj sobi.
Večer je tekla napeto. Djeca su trčkarala oko bora, tata je gledao Dnevnik, a ja sam pokušavao održati razgovor o bilo čemu osim o religiji ili običajima. Ali onda je mama donijela sarmu na stol i počela dijeliti tanjire. “Lejla neće, znaš da ona ne jede svinjetinu”, rekla je sestra Ivana poluglasno. Mama je prevrnula očima: “Onda neka jede što hoće! U ovoj kući se zna red!”
Lejla je ustala i krenula prema kuhinji. Pratio sam je pogledom. Zastala je na vratima i tiho rekla: “Nisam gladna.” U tom trenutku mama je eksplodirala: “Zbog tebe više ništa nije isto! Otkad si došla, svaki praznik je napetost! Nikad nisi zadovoljna!” Svi su zanijemili. Tata je spustio vilicu, Ivana je pocrvenjela.
“Mama, dosta!” viknuo sam, ustajući sa stolice. “Lejla nije kriva što imamo različite običaje! Zar ne vidiš koliko se trudi?”
Mama me pogledala kao da sam joj stranac: “Ti si uvijek na njenoj strani! Zaboravio si ko si i odakle dolaziš!”
Lejla je stajala na vratima kuhinje, suznih očiju. “Nikad nisam htjela da vas razdvojim… Samo želim da budem prihvaćena”, prošaptala je.
Ivana je pokušala smiriti situaciju: “Hajde, mama, nije vrijeme za svađu…”
Ali mama nije popuštala: “Neću da mi netko mijenja tradiciju! Ovdje se zna kako se slavi Božić! Ako joj ne odgovara – neka ide svojoj kući!”
Tada sam prvi put u životu osjetio pravi strah – strah da ću izgubiti ili ženu koju volim ili majku koja me odgojila. Pogledao sam tatu; šutio je i gledao u stolnjak.
Lejla se okrenula prema meni: “Ajdin, hajde idemo kući. Ne želim više biti teret tvojoj porodici.” Njene riječi su me presjekle. Znao sam da ako sada odemo, možda više nikad nećemo sjesti svi zajedno za isti stol.
“Ne idemo nigdje”, rekao sam tiho ali odlučno. “Ovo je i tvoja kuća. Ako nekome smetaš – onda ćemo otići oboje i više se nećemo vraćati.” Osjetio sam kako mi glas drhti.
Mama me gledala kao da me prvi put vidi: “Znači tako? Zbog nje ćeš okrenuti leđa svojoj porodici?”
Tata se tada konačno oglasio: “Dosta više! Ajdin ima pravo voljeti koga hoće. I Lejla ima pravo biti poštovana u ovoj kući. Ako ne možemo zajedno slaviti praznike – onda ih ne zaslužujemo slaviti uopće.”
Tišina. Samo su kazaljke na satu kucale.
Lejla mi je stisnula ruku ispod stola. Osjetio sam njenu toplinu i snagu. Mama je ustala i otišla u sobu bez riječi.
Te noći nisam spavao. Gledao sam Lejlu kako spava pored mene na kauču u dnevnoj sobi – nismo htjeli otići iz inata tati i Ivani koji su nas zamolili da ostanemo barem do jutra. Razmišljao sam o svim onim godinama kad sam mislio da će ljubav sve pobijediti – ali nitko me nije pripremio na to koliko boli može donijeti pokušaj spajanja dva svijeta.
Ujutro smo otišli bez pozdrava s mamom. Tata nam je tiho rekao: “Bit će bolje… Mora biti.” Ivana nas je zagrlila i šapnula: “Žao mi je zbog svega…”
Dani su prolazili, ali mama nije zvala. Ni ja nju. Lejla me tješila: “Možda joj treba vremena…”
Ali ja sam znao – nešto se nepovratno promijenilo tog Božića.
Sada sjedim u našem stanu u Sarajevu i gledam kroz prozor na snijeg koji prekriva grad. Pitam se – može li ljubav zaista spojiti dva svijeta ili smo osuđeni na to da uvijek biramo stranu? I što ako nijedna strana nije dom bez one druge?