Odlazim, Jer Ona Neće Da Nas Pusti Na Miru: Priča o Majci, Supruzi i Sinu Između Dviju Vatra

“Odlazim, Marko. Ne mogu više. Tvoja majka nikada neće dopustiti da budemo sretni.” Moj glas je drhtao, ali riječi su bile jasne kao dan. Marko je sjedio za kuhinjskim stolom, šutio i gledao u svoje ruke. Njegova majka, gospođa Ljiljana, stajala je na vratima s onim svojim poznatim izrazom lica – mješavinom prezira i samozadovoljstva.

“Ivana, nemoj dramatizirati. Svekrva ti samo želi dobro. Znaš da ona ima svoje načine…” Marko je pokušavao smiriti situaciju, ali ja sam već bila na rubu suza.

“Njezini načini su me doveli do ovoga! Svaki dan ista priča – kako nisam dovoljno dobra, kako ne znam kuhati sarme kao ona, kako sam previše tiha, previše moderna… Nikad joj neću biti kao tvoja bivša djevojka, Ana!”

Ljiljana je prevrnula očima. “Ana je barem znala poštovati obitelj. Ti si došla iz Zagreba i misliš da si bolja od nas ovdje u Mostaru.”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam više mogla disati u toj kući punoj uspomena koje nisu bile moje. Sjetila sam se dana kad sam prvi put došla kod Marka, puna nade i ljubavi. Vjerovala sam da ćemo zajedno graditi nešto svoje, ali nisam znala da će njegova majka biti treći član našeg braka.

“Mama, dosta!” Marko je napokon podigao glas. “Ivana je moja žena i zaslužuje poštovanje.”

Ali Ljiljana nije odustajala. “Ako ode ona, neka ide! Ali znaj da ćeš izgubiti i mene. Ja sam te rodila, ja sam te odgojila!”

U tom trenutku shvatila sam da Marko nikada neće moći birati između nas dvije. Bio je rastrgan između žene koju voli i majke koja ga guši svojom ljubavlju.

Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na balkonu, gledala svjetla grada i razmišljala o svom životu. Moja mama mi je uvijek govorila: “Ivana, pazi s kim ulaziš u brak. Ne udaješ se samo za muškarca, nego i za njegovu obitelj.” Nisam vjerovala da će to biti istina dok nisam upoznala Ljiljanu.

Sutradan sam spakirala stvari. Marko je stajao na vratima sobe, očiju punih suza.

“Ivana, molim te… Daj mi još jednu šansu. Razgovarat ću s njom, obećavam.”

“Marko, pokušavala sam dvije godine. Svaki put kad napravim korak naprijed, ona me vrati tri unazad. Ne mogu više živjeti u sjeni tvoje majke. Želim svoj život, svoju sreću.”

Pogledao me kao dijete koje je izgubilo najdražu igračku.

“A što ako odemo negdje daleko? U Zagreb? Možda će tada sve biti drugačije…”

Nasmijala sam se kroz suze. “Tvoja majka bi nas našla i na kraju svijeta. Znaš to i sam.”

Spustio je glavu, a ja sam izašla iz stana noseći samo torbu i slomljeno srce.

Prvih nekoliko dana kod prijateljice Mirele osjećala sam olakšanje, ali i prazninu. Nedostajao mi je Marko, ali još više mi je nedostajao osjećaj pripadnosti koji nikada nisam imala u njegovoj obitelji.

Jedne večeri Mirela me upitala: “Zašto si toliko dugo trpjela? Zar nisi vidjela da te nikada neće prihvatiti?”

“Nisam htjela odustati od ljubavi. Vjerovala sam da će se promijeniti… da će me zavoljeti kao kćerku.”

Mirela je uzdahnula. “Na Balkanu su svekrve posebna vrsta žene. Ili te prihvate kao svoju ili ti zagorčaju život do kraja.”

Nakon nekoliko tjedana Marko mi je poslao poruku: “Mama se razboljela. Pita za tebe.” Osjetila sam mješavinu tuge i bijesa. Zar joj sada nedostajem kad me više nema?

Otišla sam u bolnicu iz pristojnosti. Ljiljana je ležala blijeda i umorna.

“Ivana… Nisam znala da će ovako završiti. Samo sam htjela najbolje za svog sina…”

Pogledala sam je ravno u oči. “A što je s mojom srećom? Zar ja nisam zaslužila malo mira?”

Nije odgovorila. Samo je okrenula glavu prema prozoru.

Marko me ispratio do izlaza.

“Znaš li što najviše boli?” upitao me tiho.

“Što?”

“Što nisam imao snage stati uz tebe kad si mi najviše trebala.”

Nisam imala riječi. Samo sam ga zagrlila posljednji put.

Danas živim sama u malom stanu u Sarajevu. Radim kao učiteljica i svaki dan gledam djecu kako rastu bez tereta prošlosti koji sam ja nosila na leđima godinama.

Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći sreću kad te prošlost neprestano vuče nazad? Može li ljubav preživjeti između dvije vatre – majčine brige i vlastite potrebe za slobodom?