Između Pravde i Srca: Priča o Aurori i Nasljedstvu
“Neću ti to oprostiti, Aurora! Sve što je Edin imao, pripada i meni!” Sanjin glas parao je tišinu stana dok sam pokušavala smiriti Lili, koja je ponovno imala napad astme. Ruke su mi drhtale dok sam joj stavljala inhalator na usta, a suze su mi klizile niz lice. Nisam znala što me više boli – Liline borbe za dah ili Sanjine riječi koje su me rezale dublje od noža.
Od malena sam naučila osloniti se na sebe. Odrasla sam u Sarajevu, u malom stanu s majkom koja je radila dva posla da nas prehrani. Kad sam upoznala Edina na fakultetu u Zagrebu, činilo se kao da mi je život napokon dao priliku za sreću. Edin je bio sve ono što sam željela – topao, ambiciozan, uvijek spreman pomoći. Zajedno smo gradili život iz snova: on je postao uspješan arhitekt, ja sam radila kao učiteljica. Nismo bili bogati, ali nismo ni oskudijevali.
Sve se promijenilo kad se rodila Lili. Prvih nekoliko mjeseci bili su čista sreća, ali onda su počeli problemi – prvo alergije, pa astma, pa beskrajni odlasci liječnicima i bolnicama. Edin je radio još više kako bi pokrio troškove liječenja, a ja sam ostala kod kuće s Lili. Sanja, njegova sestra, dolazila je povremeno, uvijek s osmijehom i skupim poklonima za Lili, ali nikad nije ponudila stvarnu pomoć.
A onda je Edin poginuo u prometnoj nesreći na povratku s posla. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – policajac na vratima, moj krik koji je probudio cijelu zgradu, Lili koja me povlači za rukav i pita gdje je tata. Sve što sam znala nestalo je u trenu.
Nakon sprovoda, Sanja se pojavila s odvjetnikom. “Edinovo nasljedstvo pripada meni isto koliko i tebi,” rekla je hladno. “On je bio moj brat.” Nisam mogla vjerovati što čujem. Dok sam pokušavala skupiti komadiće svog života i brinuti se za bolesno dijete, ona je prijetila sudom zbog stana i Edinove štednje.
“Zar ti nije dosta što sam ostala sama s Lili?” pitala sam kroz suze.
“Ti si samo njegova žena,” odgovorila je Sanja ledeno. “Ja sam mu sestra. Zakon je na mojoj strani.”
Nisam imala snage za borbu. Svaki dan bio je nova bitka – Liline terapije, računi koji su se gomilali, usamljenost koja me gušila. Prijateljice su mi govorile da se borim, da ne dopustim Sanji da mi uzme ono što nam pripada. Ali kako? Nisam imala novca za odvjetnika, a svaki slobodan trenutak bio mi je potreban za Lili.
Jedne noći, dok sam sjedila uz Lili koja je spavala s maskom na licu, nazvala me moja majka iz Sarajeva.
“Aurora, ne smiješ odustati,” rekla mi je tiho. “Edin bi htio da zaštitiš Lili.”
Te riječi su me probudile iz letargije. Počela sam istraživati zakone o nasljedstvu u Hrvatskoj i Bosni. Shvatila sam da imam prava, ali i da će borba biti teška. Sanja nije odustajala – slala mi je prijetnje preko odvjetnika, širila glasine među susjedima da sam pohlepna udovica koja želi sve za sebe.
Jednog dana došla je do mene na posao. Učionica je bila prazna, a ona je stajala na vratima s prezirom u očima.
“Znaš li ti koliko si jadna?” šapnula je. “Svi znaju da si bila s Edinom samo zbog novca.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Sanja, ja sam ga voljela! Ti si ta koja misli samo na novac!”
“Vidjet ćemo što će sud reći,” odgovorila je i otišla.
Noći su postale još besanije. Lili je sve češće završavala u bolnici zbog komplikacija s plućima. Jednom prilikom liječnik mi je rekao: “Morate biti smireni zbog nje. Djeca osjećaju stres.” Kako da budem smirena kad mi prijete da ću izgubiti dom?
U očaju sam se obratila udruzi za pomoć samohranim majkama. Tamo sam upoznala Mirelu, ženu koja je prošla kroz sličnu situaciju.
“Nikad ne zaboravi tko si,” rekla mi je Mirela dok smo pile kavu u parku ispred bolnice. “Novac dođe i prođe, ali dostojanstvo ostaje.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim borbu. Pronašla sam odvjetnicu koja mi je odlučila pomoći pro bono. Počela sam skupljati dokumentaciju, svjedočanstva susjeda i prijatelja o tome koliko sam brinula za Edina i Lili.
Sanja nije odustajala – na sudu je plakala pred sucem, pričala kako ju je brat uvijek volio najviše na svijetu i kako joj ja ne dopuštam da viđa Lili. Sudac me gledao ravno u oči: “Gospođo Aurora, jeste li spremni na kompromis?”
U tom trenutku pogledala sam Lili koja se igrala s plišanim medvjedićem u kutu sudnice. Znala sam da ne smijem odustati.
“Ne mogu pristati na kompromis koji bi ugrozio sigurnost mog djeteta,” rekla sam odlučno.
Nakon mjeseci borbe, sud je presudio u moju korist – stan i štednja ostali su meni i Lili. Sanja je izašla iz sudnice bez riječi, ali njezin pogled pun mržnje pratio me još dugo.
Danas živimo skromno, ali mirno. Lili ide u školu i njezino zdravlje se polako popravlja. Ponekad se pitam jesam li mogla biti blaža prema Sanji ili pronaći način da joj oprostim. Ali kad pogledam svoju kćer kako spava bez straha da će izgubiti dom, znam da nisam imala izbora.
Je li pohlepa uvijek jača od obiteljskih veza? I koliko daleko smo spremni ići da zaštitimo one koje volimo?