Zašto sam ostala druga: Priča Lejle iz Sarajeva

“Lejla, znaš li ti uopće što radiš?” – Mirzina poruka bljesnula je na ekranu dok sam sjedila na prozoru svoje sobe, gledajući kišu kako ispire sarajevske ulice. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam joj odgovorila. Nisam imala snage. U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je Adnan rekao sinoć: “Ti si jedina zbog koje osjećam da živim. Ali ne mogu ostaviti Amru. Djeca su još mala…”

Sjećam se prvog susreta s Adnanom, kao da je jučer bilo. Bila sam na promociji knjige u Maloj Avliji, sama, s čašom vina u ruci, kad je on sjeo do mene. Njegov osmijeh bio je topao, pogled iskren, a riječi su klizile lako kao da se znamo godinama. “Lejla, ti si posebna,” rekao je već te večeri. Nisam znala da je oženjen. Nisam ni pitala. Bila sam umorna od samoće, od praznih razgovora i lažnih obećanja. On je bio drugačiji – ili sam barem tako mislila.

Kad sam saznala istinu, već sam bila zaljubljena. “Nisam planirao ovo,” šapnuo mi je dok smo sjedili u njegovom autu parkiranom ispod Trebevića. “Ali ne mogu bez tebe.” Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da će me izabrati. Da će me voljeti javno, bez skrivanja i laži.

Moja najbolja prijateljica Mirza bila je prva koja je saznala. “Lejla, on te nikad neće izabrati. Ti si mu samo bijeg od stvarnosti,” rekla mi je dok smo pile kafu na Baščaršiji. “Ne znaš ti njega kao ja!” viknula sam, osjećajući kako mi suze naviru na oči. “Ne znaš kako me gleda, kako me drži za ruku…” Mirza je samo odmahivala glavom.

Dani su prolazili u iščekivanju njegovih poruka, u skrivenim susretima po hotelima na periferiji grada, u lažima koje sam smišljala roditeljima i prijateljima. Mama me pitala: “Lejla, zašto si uvijek umorna? Zašto više ne dolaziš na nedjeljni ručak?” Nisam imala odgovora. Tata je šutio, ali sam vidjela zabrinutost u njegovim očima.

Jedne noći, dok smo ležali zagrljeni u hotelskoj sobi, Adnan mi je rekao: “Možda jednog dana… Kad djeca porastu…” Tada sam prvi put osjetila hladnoću u njegovom glasu. Počela sam sumnjati – ne u njega, nego u sebe. Što ako Mirza ima pravo? Što ako sam samo privremena utjeha?

Počela sam gubiti sebe. Više nisam pisala pjesme. Nisam išla na izložbe ni na koncerte. Sve što sam radila bilo je čekanje – čekanje njegove poruke, njegovog poziva, njegovog obećanja koje nikad nije došlo.

Jednog dana, dok sam stajala pred ogledalom i gledala tamne podočnjake ispod očiju, mama je tiho ušla u sobu. “Lejla, dijete moje, šta ti se dešava?” Pogledala sam je i prvi put zaplakala pred njom kao dijete. “Mama, volim ga… ali on nije moj.” Mama me zagrlila i šapnula: “Niko ne zaslužuje biti druga. Ti si vrijedna više od toga.”

Te noći napisala sam Adnanu poruku: “Ne mogu više ovako. Ili biraj mene ili me pusti.” Nije odgovorio odmah. Prošla su dva dana tišine koja su mi parala dušu. Trećeg dana stigla je kratka poruka: “Ne mogu sada. Oprosti.”

Slomilo me to. Osjećala sam se kao da mi je neko istrgnuo srce iz grudi. Mirza me pronašla kako plačem na klupi ispred zgrade. Sjela je pored mene i rekla: “Znaš, Lejla, nisi ti kriva što si voljela pogrešnog čovjeka. Ali sad moraš voljeti sebe više nego njega.”

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako ga nisam vidjela ni čula. Polako sam se vraćala sebi – počela sam opet pisati, izlaziti s prijateljima, smijati se bez grižnje savjesti. Ali rana je ostala.

Danas, kad prođem pored mjesta gdje smo se prvi put sreli, srce mi zadrhti, ali znam da više ne bih mogla biti ničija tajna. Naučila sam da ljubav ne smije boljeti ovako.

Ponekad se pitam – koliko nas još sjedi same po sobama i čeka poruku koja nikad neće doći? Koliko nas pristaje biti druge, misleći da će jednog dana biti prve? Je li vrijedilo? Bi li vi oprostili sebi?