Zauvijek mlada? Moja borba s ogledalom i obitelji

“Opet ti, Ana, s tim puderom! Zar ne vidiš da si i bez toga kao djevojčica?” majka je viknula iz kuhinje dok sam nervozno nanosila još jedan sloj šminke pred ogledalom. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam svoj odraz – lice bez bora, obrazi puni, oči velike i bistre. Svi su govorili da bih mogla proći za srednjoškolku, iako sam već zakoračila u tridesete. “Da barem znaš kako je kad te nitko ne shvaća ozbiljno,” promrmljala sam sebi u bradu.

Moj brat Ivan ušao je u sobu bez kucanja. “Ana, možeš li mi posuditi osobnu? Treba mi za kladionicu, a tvoja izgleda kao da je od jučer izdana.” Nasmijao se vlastitoj šali, ali meni nije bilo do smijeha. Svaki put kad bih pokušala razgovarati o poslu ili ozbiljnim temama, ljudi bi me prekidali s komentarima o mom izgledu. Na poslu su me kolege zvale “mala Ana”, a šefica Marija često bi mi zadatke davala s podsmijehom: “Ajde, ti si još mlada, imaš vremena učiti.” Nitko nije znao koliko me to boljelo.

Sjećam se jednog ručka kod bake u Sarajevu. Svi su se okupili oko stola, a tetka Jasmina me pogledala i rekla: “Ana, kad ćeš ti odrasti? Još uvijek izgledaš kao da si maturantica!” Svi su se smijali, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore. Nitko nije primijetio da mi je neugodno. Uvijek su mislili da je mladolikost blagoslov, ali meni je bila prokletstvo.

S vremenom sam postala opsjednuta svojim izgledom. Svako jutro bih stajala pred ogledalom i tražila znakove starenja – sitne bore oko očiju, tamne podočnjake, bilo što što bi me učinilo ozbiljnijom u tuđim očima. Počela sam kupovati skupu odjeću, nositi visoke pete i tamnije ruževe, samo da izgledam starije. Ali ništa nije pomagalo. Ljudi su me i dalje doživljavali kao dijete.

Moja najbolja prijateljica Petra pokušavala me utješiti: “Ana, pa znaš koliko bi žena dalo sve da izgledaju kao ti!” Ali ona nije razumjela. Nije znala kako je kad te dečko ostavi jer mu smeta što ga ljudi pitaju je li ti brat. Nije znala kako je kad te na razgovoru za posao pitaju imaš li uopće iskustva, iako imaš deset godina staža.

Najgore je bilo s roditeljima. Otac bi često govorio: “Ma pusti ti njih, važno je zdravlje!” Ali ja nisam mogla pustiti. Osjećala sam se zarobljeno u vlastitoj koži. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja i druženja s prijateljima. Svaki kompliment na račun mog izgleda bio mi kao sol na ranu.

Jedne večeri, nakon još jednog neugodnog izlaska gdje su me konobari tražili osobnu za čašu vina, slomila sam se pred majkom. “Mama, zašto ne mogu biti kao svi drugi? Zašto ne mogu izgledati onoliko koliko imam godina?” Suze su mi klizile niz lice dok sam joj pokušavala objasniti koliko me boli što me nitko ne shvaća ozbiljno.

Majka me zagrlila i šaptala: “Znam da ti je teško, ali vjeruj mi, jednog dana ćeš biti zahvalna na tome.” Nisam joj vjerovala. Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi svih onih koji su me godinama svodili samo na moj izgled.

Sljedećih mjeseci pokušavala sam pronaći ravnotežu između onoga što jesam i onoga što drugi vide. Počela sam pisati dnevnik i razgovarati s psihologinjom Lejlom iz Mostara. Ona mi je rekla: “Ana, tvoj izgled ne određuje tvoju vrijednost. Moraš pronaći način da sama sebi budeš dovoljna.” Bilo je teško povjerovati u to, ali odlučila sam pokušati.

Na poslu sam počela otvoreno govoriti o svojim postignućima i tražiti priznanje za svoj rad. Kada bi me netko nazvao “malom Anom”, odgovorila bih: “Možda izgledam mlado, ali iza mene stoji deset godina iskustva.” Polako su me počeli gledati drugačije.

U obitelji je bilo najteže. Brat Ivan se i dalje šalio na moj račun, ali sada bih mu uzvratila: “Bolje da izgledam mlado nego da imam tvoje sijede u dvadesetima!” Smijali bismo se zajedno, ali sada sam osjećala da imam kontrolu nad situacijom.

Najveći izazov bio je prihvatiti samu sebe. Ogledalo više nije bilo moj neprijatelj, već podsjetnik da vrijedim više od onoga što drugi vide. Naučila sam voljeti svoje lice bez bora i prestala skrivati godine iza šminke i odjeće.

Danas, kada me netko pita kako uspijevam izgledati tako mlado, nasmijem se i kažem: “To je samo genetika.” Ali u sebi znam koliko je borbe trebalo da prihvatim tu mladolikost kao dio sebe, a ne kao prokletstvo.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas skriva svoje nesigurnosti iza komplimenata koji zapravo bole? Možda je vrijeme da prestanemo gledati samo površinu i zavirimo dublje – u sebe i jedni u druge.