Kad je moja majka na 62. godini ponovno udala i ostavila nas: Priča o izdaji, boli i traženju oprosta
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, mama! Kako si mogla?” vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog hladne kave i nepojedene pite od jabuka. Moja sestra Ivana šutjela je, stisnutih usana, dok je moj sin Luka sjedio u kutu dnevne sobe, zureći u pod. Telefon je bio na sredini stola, još uvijek vruć od posljednjeg poziva koji je završio s majčinim hladnim glasom: “Ne dolazite više. Želim svoj mir.”
Nikada nisam mislila da će mi majka, žena koja me učila da je obitelj svetinja, okrenuti leđa zbog muškarca kojeg je upoznala prije samo šest mjeseci. Njegovo ime je bio Željko – poduzetnik iz Rijeke, uvijek u odijelu, s osmijehom koji nikad nije dosezao njegove oči. Prvi put ga je dovela na Ivanin rođendan. Sjećam se kako je tata, pokoj mu duši, uvijek govorio da će mama jednog dana napraviti nešto što nitko ne očekuje. Ali ovo… Ovo nisam mogla ni zamisliti.
“Možda joj je stvarno dosta svega,” prošaptala je Ivana, ali ja sam odmah odmahnula glavom.
“Dosta čega? Nas? Svoje unučadi? Svoje kćeri?”
Luka je podigao pogled. “Mama, hoće li baka ikad više doći na moj nogomet?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i pustila da mi suze natapaju njegovu kosu.
Sve se promijenilo onog dana kad nam je mama objavila da se udaje za Željka. Bilo je to u maloj kuhinji u našem starom stanu na Trešnjevci. “Djevojke, odlučila sam. Željko i ja ćemo se vjenčati za mjesec dana. I… preselit ću se kod njega u Opatiju.”
Ivana je ispustila šalicu kave koja se razbila u tisuću komadića. Ja sam samo sjedila, nijema od šoka.
“A što s nama? S Lukom? S Ivaninim blizancima?”
Mama je slegnula ramenima. “Vrijeme je da mislim na sebe. Cijeli život sam bila tu za vas. Sad želim svoj mir i sreću.”
Nisam joj mogla zamjeriti što želi sreću. Ali način na koji nas je izbacila iz svog života… To nisam mogla oprostiti.
Nakon vjenčanja, sve se promijenilo. Pozivi su postali rijetki, a onda su potpuno prestali. Na poruke nije odgovarala. Kad smo pokušali doći do nje, portir u Željkovoj vili nas nije pustio unutra.
“Gospođa Marija ne prima posjete,” rekao je bezizražajno.
Luka je plakao cijelim putem do Zagreba.
Počeli su kružiti tračevi po susjedstvu. “Čula sam da joj Željko ne dopušta kontakt s djecom,” šaptala je susjeda Ružica dok je vješala veš. Drugi su tvrdili da je mama napokon pronašla nekoga tko ju cijeni. Neki su govorili da ju je Željko izolirao zbog novca.
Jedne večeri, nakon još jednog neodgovorenog poziva, sjela sam s Ivanom na balkon.
“Znaš li što me najviše boli?” upitala sam.
“Što?”
“Što imam osjećaj da smo joj mi bili teret. Da smo joj cijeli život bili samo obaveza koju sad napokon može odbaciti.”
Ivana me pogledala kroz suze. “Možda smo stvarno pogriješile negdje… Možda smo previše očekivale od nje.”
Ali nisam mogla prihvatiti tu misao.
Tjedni su prolazili. Luka je prestao pitati za baku. Ivana se povukla u sebe, a ja sam svaku večer gledala stare fotografije – mama s nama na moru u Makarskoj, mama kako drži Luku kad se rodio, mama koja se smije dok peče kolače za Božić.
Jednog dana stiglo je pismo – bez povratne adrese, ali prepoznala sam rukopis odmah.
“Draga Ana,
Znam da me mrziš i da ne razumiješ moju odluku. Nisam htjela da ispadne ovako, ali osjećam da više ne pripadam vašem svijetu. Željko mi daje ono što nikad nisam imala – mir i sigurnost. Znam da mislite da vas ne volim, ali to nije istina. Samo više ne mogu biti ona mama koju ste vi trebali. Oprostite mi ako možete.
Mama”
Pismo sam pročitala deset puta prije nego što sam ga pokazala Ivani.
“Ona nas više ne želi,” rekla sam tiho.
Ivana je slomljeno kimnula glavom.
Tog ljeta Luka je imao važnu utakmicu na Maksimiru. Igrali su protiv Dinama U-12 i bio je presretan jer mu je trener obećao da će igrati cijelu utakmicu. Prije utakmice pitao me: “Hoće li baka doći? Možda ako joj napišem pismo?”
Nisam imala srca reći mu istinu pa sam mu pomogla napisati pismo koje smo poslali na adresu Željkove vile.
Odgovor nikad nije stigao.
Godine su prolazile. Luka je odrastao bez bake koja ga vodi na sladoled ili mu priča priče o djetinjstvu u Bosni. Ivana i ja smo nastavile dalje – ona se preselila u Mostar sa suprugom, a ja sam ostala u Zagrebu, pokušavajući pronaći smisao u svakodnevici bez majke koja mi je bila sve.
Ponekad sanjam mamu – kako sjedi za stolom i smije se s Lukom u krilu. Probudim se s knedlom u grlu i pitanjem koje me proganja:
Jesmo li mogli nešto drugačije napraviti? Je li moguće oprostiti nekome tko te tako lako zaboravi? Kako nastaviti dalje kad ti vlastita majka postane stranac?