Ne mogu mamu poslati u dom: Srce između dvije vatre
“Ivana, ne možeš tako dalje!” viknula je mama iz dnevne sobe, dok sam pokušavala sakriti suze u kuhinji. Ruke su mi drhtale dok sam rezala kruh, a Matijin glas još mi je odzvanjao u ušima: “Znaš da te volim, ali ne možemo živjeti svi zajedno. Tvoja mama… ona treba posebnu brigu. Razmisli o domu.”
Nikad nisam mislila da ću doći do ovoga. Mama je uvijek bila moj oslonac, žena koja je sama podigla mene i brata nakon što nas je tata napustio zbog druge žene iz Zenice. Sjećam se kako je svako jutro ustajala u pet, kuhala kavu i spremala sendviče za nas dvoje. Nikad nije imala vremena za sebe. Sada, kad joj je zdravlje narušeno, kad joj ruke podrhtavaju i zaboravlja gdje je ostavila naočale, ja sam ta koja mora odlučiti.
Matija je divan čovjek. Upoznali smo se na poslu u Osijeku, gdje radim kao medicinska sestra. On je informatičar, ima dobar posao i uvijek me nasmijava. Prvi put nakon dugo vremena osjećam se sigurno. Prije mjesec dana predložio mi je da se preselim kod njega u stan na Sjenjaku. “Ivana, vrijeme je da misliš na sebe. Zaslužuješ biti sretna.”
Ali gdje ću s mamom? Brat Dario živi u Sarajevu s troje djece i ženom koja me nikad nije voljela. Kad sam ga nazvala, samo je uzdahnuo: “Znaš da ne mogu, Ivana. Djeca su mala, a Amela ima problema s leđima. Ne možemo još i mamu.”
Noći su mi postale nemirne. Ležim budna i slušam mamu kako šeta po stanu, traži nešto po ladicama ili razgovara sama sa sobom. Ponekad zaboravi gdje je, ponekad me pita gdje je tata. Srce mi se slama svaki put kad vidim kako stari.
Jednog dana, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi, pogledala me ravno u oči: “Ivana, nemoj se žrtvovati zbog mene. Znam da ti Matija znači puno. Ja sam svoje proživjela. Ako treba, idi…”
Ali kako? Kako da odem? Kako da joj kažem da će ostatak života provesti među strancima, u sobi s još tri žene koje ne poznaje? Sjećam se kad smo išli kod tetke Ljubice u dom u Vinkovcima – miris dezinficijensa, tišina hodnika, starci koji zure kroz prozor čekajući nekoga tko nikad neće doći.
Matija me pokušava razumjeti, ali vidim da mu ponestaje strpljenja. “Ivana, ne tražim da biraš između mene i nje. Ali ne možemo graditi život ako stalno stojiš na mjestu. Tvoja mama treba stručnu pomoć. To nije sramota!”
Jedne večeri došao je kod nas na večeru. Mama se trudila biti ljubazna, ali zaboravila mu je ime tri puta i pitala ga kad će joj popraviti bojler. Matija je samo šutio i gledao u tanjur.
Kad je otišao, sjela sam kraj mame na kauč.
“Znaš li tko ti je bio večeras u gostima?” pitala sam tiho.
Pogledala me zbunjeno: “Onaj tvoj kolega iz škole?”
Nisam znala bih li plakala ili se smijala.
Sljedećih dana sve više sam razmišljala o domu. Obišla sam jedan u Đakovu – uredno, čisto, ali hladno. Starica u hodniku me povukla za rukav: “Dijete, nemoj nikad ostavljati majku samu ovdje ako ne moraš…”
Vratila sam se kući još tužnija.
Brat mi šalje poruke: “Ivana, moraš misliti na sebe! Mama bi to htjela!” Ali ja znam da on to govori jer ne želi odgovornost.
Jedne noći mama je pala u kupaonici. Našla sam je kako sjedi na pločicama i plače: “Oprosti, nisam htjela…”
Tada sam shvatila – više ne mogu sama. Ali ni dom nije rješenje koje mogu prihvatiti bez boli.
Matija me zagrlio: “Možda možemo pronaći neku ženu koja bi dolazila svaki dan? Ili da bude kod nas dok ne pronađemo bolje rješenje?”
Ali stan mu je mali, a mama voli svoj vrt, svoje cvijeće i mačku Mazu.
Sjedim sada na balkonu dok mama spava i pišem ovo. Srce mi je rastrgano između dužnosti i želje za vlastitom srećom.
Pitam se – ima li netko od vas rješenje? Je li dom zaista izdaja ili samo nužnost našeg vremena? Kako ste vi odlučili kad ste bili između dvije vatre?
Može li se ljubav prema roditelju izmjeriti odlukama koje donosimo kad oni više nisu isti kao prije?