Sve što sam znala bila je laž: Istina iza pogreba moga muža
“Ne, ne možeš mi to raditi, Dario!” vrisnula sam u sebi dok su grude hladne zemlje padale na drvenu površinu lijesa. Zvuk je bio tup, neumoljiv, kao da mi netko udara čekićem po srcu. Ljudi su šaptali oko mene, neki su plakali, ali ja nisam mogla pustiti ni suzu. Samo sam stajala, ukočena, držeći ruku svoje kćeri Lejle, koja je drhtala kao list na vjetru.
Nakon što su svi otišli, ostala sam sama na groblju. Sjećanja su navirala – naši izleti na Plitvice, smijeh u kuhinji dok smo kuhali grah, njegove tople ruke na mojim ramenima kad bi me tješio zbog sitnica. Ali sada, kad je otišao, osjećala sam samo prazninu i strah. Što ću sad? Kako ću sama s Lejlom?
Nisam znala da će prava oluja tek doći.
Već sutradan, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala u njegovu šalicu za kavu, zazvonio je mobitel. “Gospođo Ivana, ovdje je Mario iz banke. Moramo razgovarati o kreditima vašeg pokojnog supruga.”
Krediti? Nisam imala pojma o čemu govori. Dario nikad nije spominjao dugove. Uvijek je govorio da smo sigurni, da se ne brinem. Ali Mario je bio neumoljiv – dugovi su bili ogromni. Stan je bio pod hipotekom, auto također. Čak su i neki prijatelji tražili povrat posuđenog novca. Nisam mogla vjerovati – sve što sam znala o našem životu bila je laž.
“Mama, što ćemo sad?” pitala me Lejla tiho te večeri dok smo sjedile u mraku jer nisam imala snage upaliti svjetlo.
“Ne znam, dušo… Ali nekako ćemo izdržati. Moramo,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati hrabro.
Sljedećih dana svi su se polako udaljavali. Dariova sestra Sanja prestala se javljati čim sam spomenula dugove. Njegovi prijatelji iz kafića više nisu dolazili. Čak su i moji roditelji iz Osijeka rekli da nemaju kako pomoći jer i sami jedva spajaju kraj s krajem.
Jedne večeri, dok sam prebirala po papirima i pokušavala shvatiti koliko smo zapravo dužni, netko je pokucao na vrata. Otvorila sam i ugledala Amru – ženu iz susjedstva s kojom nikad nisam bila bliska. Uvijek mi se činila hladnom i povučenom.
“Ivana… čula sam što se dogodilo. Trebaš li pomoć?” pitala je tiho.
Pogledala sam je zbunjeno. “Ne znam… Sve mi se raspada. Ne znam ni odakle da krenem.”
Amra je sjela za stol i počela pregledavati papire sa mnom. “Moj muž je prošao kroz isto prije par godina. Znam kako ti je. Prvo moraš otići u banku i tražiti reprogramiranje duga. Onda vidi ima li kakvih socijalnih prava za Lejlu i tebe.”
Te noći prvi put nakon pogreba osjetila sam tračak nade.
Sljedećih tjedana Amra mi je bila najveća podrška. Vodila me po uredima, učila kako se boriti za svoja prava, čak mi je posudila novac za režije dok ne dobijem prvu socijalnu pomoć. Lejla se sprijateljila s njenom kćeri Aidom i počela se smijati opet.
Ali problemi nisu nestali. Jednog dana na vrata su došli ljudi iz agencije za naplatu dugova. Bili su grubi, prijetili su ovrhom nad stanom ako ne platim barem dio duga odmah.
“Nećeš im dati ni kunu dok ne dobiješ pravni savjet!” viknula je Amra kad sam joj ispričala što se dogodilo.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lejlu kako spava i pitala se jesam li dobra majka. Jesam li trebala ranije primijetiti da nešto nije u redu s Dariom? Jesam li previše vjerovala?
Jednog dana pronašla sam kutiju u Dariovoj garaži – unutra su bile stare fotografije i pisma. Među njima i jedno pismo adresirano na mene.
“Ivana,
Ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da si ljuta i povrijeđena zbog svega što ćeš otkriti. Nisam htio da patiš, ali nisam znao kako drugačije riješiti stvari. Molim te, oprosti mi… Volim te zauvijek.
Dario”
Plakala sam satima držeći to pismo u rukama. Mrzila sam ga i voljela istovremeno.
S vremenom sam naučila živjeti s istinom. Prodala sam auto, preselile smo se u manji stan na periferiji Sarajeva gdje je stanarina bila niža. Počela sam raditi u pekari kod Amrinog rođaka i polako vraćati dugove.
Ljudi su šaptali iza leđa – “Vidi je, muž joj umro pa ostala bez svega!” – ali više me nije bilo briga. Naučila sam cijeniti male stvari: osmijeh svoje kćeri, šalicu kave s Amrom na balkonu, miris svježeg kruha ujutro.
Jednog dana Lejla me zagrlila i rekla: “Mama, ti si najhrabrija osoba koju znam.” Tada sam shvatila da sve ovo ima smisla – zbog nje moram biti jaka.
Ponekad se pitam: Što bih učinila da nisam imala Amru? Bi li itko drugi pružio ruku kad su svi drugi okrenuli leđa? Možemo li ikada stvarno upoznati one koje volimo ili uvijek ostane nešto skriveno?