Bježim na posao da pobjegnem od muža: Priča o skrivenoj boli iza svakodnevnog osmijeha

“Opet kasniš, Ivana! Znaš li ti koliko je sati?” – grmi Davorov glas iz kuhinje dok još ni kavu nisam stigla popiti. Pogledavam na sat, 6:37. Znam da nije kasno, ali njemu je uvijek kasno. Uvijek nešto nije u redu. “Djeca još spavaju, ne viči,” šapćem, ali on me ne čuje ili ne želi čuti. U njegovom svijetu, ja sam uvijek kriva – što je kruh previše taman, što je mlijeko pri kraju, što sam sinoć zaspala prije nego što sam stigla poslušati njegove žalbe o poslu.

Oblačim sako, osjećam kako mi srce lupa. Ne zbog posla, već zbog olakšanja što ću uskoro izaći iz stana. “Vratit ću se oko šest,” kažem tiho, ali on već okreće leđa. Zatvaram vrata za sobom i duboko udahnem. Na stubištu susrećem susjedu Jasnu. “Dobro jutro, Ivana! Kako si?” pita me s osmijehom. “Odlično!” lažem automatski, jer tako treba. Jer tako svi rade.

U tramvaju gledam kroz prozor i pitam se kad sam zadnji put bila iskreno sretna. Sjećam se dana kad sam upoznala Davora – bio je šarmantan, duhovit, pun planova. Obećavao je putovanja, smijeh, sigurnost. A sada? Sada brojim minute do kraja radnog vremena ne zato što žurim kući, nego zato što mi je ured postao jedino mjesto gdje mogu biti svoja.

Na poslu me dočekuje kolegica Mirela s kavom. “Jesi dobro? Izgledaš umorno.” Slegnem ramenima. “Ma znaš kako je s djecom…” Ne mogu joj reći istinu. Ne mogu nikome reći da mi je svaki dan kod kuće borba – borba za malo mira, za malo razumijevanja. Davor sve vidi kao napad na sebe: ako predložim da zajedno provedemo vikend vani, on kaže da mu nije do toga; ako kažem da sam umorna, pita me što sam radila cijeli dan.

Djeca su još mala – Lana ima sedam, Filip četiri godine. Njihova pitanja su jednostavna: “Mama, zašto tata viče? Mama, hoćeš li mi pročitati priču?” U njihovim očima još uvijek sam junakinja, ali osjećam kako mi snaga kopni. Ponekad poželim nestati na dan-dva, samo da vidim bi li itko primijetio.

Jednog petka ostajem duže na poslu pod izlikom važnog projekta. Šefica Ana mi daje zadatak koji zahtijeva koncentraciju i kreativnost. Gubim se u radu, osjećam se korisno, cijenjeno. Kad napokon izađem iz zgrade, vani je već mrak. Zovem Davora da kažem da kasnim. “Naravno da kasniš! Sve ti je važnije od obitelji!” – viče u slušalicu. Prekinem poziv prije nego što mi glas zadrhti.

Kod kuće me dočekuje hladna tišina. Djeca su već u pidžamama, Lana me grli: “Mama, nedostajala si mi.” Srce mi se slama. Davor sjedi za stolom i gleda televiziju. “Jesi zadovoljna?” pita sarkastično. “Jesam,” odgovaram tiho i odlazim u kupaonicu da sakrijem suze.

Subotom ujutro Davor odlazi na nogomet s prijateljima. Djeca i ja ostajemo sami. Pravim im palačinke i slušam njihov smijeh. Tada shvatim koliko mi nedostaje jednostavna sreća – ona koju sam nekad imala prije nego što su brige i zamjeranja postali svakodnevica.

Navečer sjedimo za stolom svi zajedno. Davor počinje: “Ivana, stvarno mislim da bi trebala više paziti na kuću. Pogledaj prašinu na polici! I Lana opet nije napisala zadaću na vrijeme.” Osjećam kako mi se tijelo steže od nemoći i bijesa. “Davor, možeš li barem jednom reći nešto lijepo? Možeš li vidjeti koliko se trudim?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

On me pogleda kao da sam ga ošamarila. “Uvijek si ti žrtva! Nikad nisi zadovoljna!” Djeca šute i gledaju u tanjure. Te noći ne spavam. Prevrćem se po krevetu i razmišljam o životu koji sam izabrala. Je li ovo ono što želim za sebe? Za svoju djecu?

U ponedjeljak na poslu Mirela me povuče u stranu: “Ivana, ako ti treba razgovor… tu sam.” Gledam je i prvi put poželim reći istinu – da nisam dobro, da se gušim kod kuće, da mi posao nije samo posao nego spas.

Ali šutim. Jer sram me je priznati poraz. Sram me je reći da nisam sretna žena kakvom se činim na Facebooku ili pred susjedima.

Dani prolaze u istom ritmu: jutarnje prepirke, osmijesi pred drugima, suze u tišini kupaonice. Ponekad uhvatim Davora kako me gleda drugačije – kao da zna da nešto nije u redu, ali ni on nema snage ili volje promijeniti išta.

Jedne večeri Lana dolazi u moju sobu: “Mama, hoćeš li biti tu kad odrastem?” Zastanem i pogledam je u oči. “Naravno da hoću, ljubavi.” Ali u sebi znam da nisam sigurna koliko još mogu ovako.

Sjedim na balkonu dok grad tone u noćnu tišinu i pitam se: imam li snage napraviti prvi korak prema promjeni? Imam li pravo tražiti sreću za sebe ili moram nastaviti nositi ovu masku zbog djece?

Je li ljubav dovoljna kad nestane poštovanja? I koliko dugo žena može izdržati prije nego što zauvijek izgubi sebe?