Između dvije vatre: Kad moraš birati između majke i žene
“Mamo, ne mogu više. Molim te, vrati mi ključeve od stana.” Glas mi je drhtao dok sam izgovarao te riječi, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Majka me gledala onim pogledom koji sam poznavao još iz djetinjstva – pogledom razočaranja, ali i tvrdoglave odlučnosti. “Zar ti je ona važnija od mene, Damire?” pitala je tiho, ali svaka riječ rezala je kroz mene kao nož.
Sve je počelo prije godinu dana, kad smo Jasmina i ja odlučili kupiti stan u Novom Zagrebu. Bio je to mali stan, ali naš prvi pravi dom. Majka, Ankica, odmah je tražila ključ – “za svaki slučaj”, rekla je. Nisam ni slutio koliko će taj ključ postati simbol svega što nije valjalo među nama.
U početku su njezine posjete bile rijetke. Donosila bi pitu ili domaći ajvar, sjedila s nama na kavi i pričala o susjedima iz Travnika. Jasmina je bila ljubazna, ali vidio sam da joj smeta što majka ulazi bez najave. “Damire, tvoja mama ne zna za granice. Ne mogu više da se osjećam kao gost u vlastitom stanu”, rekla mi je jedne večeri dok smo spremali večeru.
Pokušao sam razgovarati s majkom. “Mama, bilo bi lijepo da nas nazoveš prije nego dođeš.” Samo je odmahivala rukom: “Ma pusti, sine, pa ja sam ti majka! Što ima veze?” Nisam imao snage dalje raspravljati.
Ali stvari su postajale sve gore. Jednog dana Jasmina je došla kući ranije s posla i zatekla moju majku kako premeće po našoj spavaćoj sobi. “Tražila sam čistu posteljinu!” pravdala se majka kasnije, ali Jasmina je bila bijesna. “Ovo nije normalno!” vikala je na mene kad smo ostali sami. “Ili ćeš ti nešto poduzeti ili ću ja!”
Te noći nisam mogao spavati. Sjećanja na djetinjstvo navirala su mi pred oči – majka koja me sama odgajala nakon što nas je otac napustio, majka koja je radila dva posla da bih mogao studirati. Kako sada da joj kažem da mora odstupiti?
Ali Jasmina je bila sve nesretnija. Počela je izbjegavati stan, ostajala bi duže na poslu ili odlazila kod prijateljica. Jedne večeri našao sam je kako plače u kupaonici. “Ne mogu više ovako, Damire. Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za tvoju mamu. Ako ti ne možeš postaviti granice, možda ja trebam otići.”
Tada sam shvatio da moram birati. Sljedećeg jutra nazvao sam majku i zamolio je da dođe na kavu. Sjeli smo za kuhinjski stol, a ona je odmah primijetila napetost.
“Mama, moramo razgovarati.” Pogledala me s blagim podsmijehom: “Opet te ona nagovorila na nešto?”
“Nije me nitko nagovorio. Ovo je moj dom i moj brak. Molim te, poštuj to. Ne možeš dolaziti kad god poželiš i ulaziti u svaku sobu.”
Njezino lice se stvrdnulo. “Znači, sad sam višak? Nakon svega što sam učinila za tebe?”
“Nisi višak, mama. Ali moraš poštovati naš prostor. I… trebam da mi vratiš ključeve od stana.”
Nastala je tišina koju su prekidali samo zvukovi automobila s ulice. Majka je ustala, iz torbe izvukla ključeve i bacila ih na stol.
“Eto ti tvoji ključevi! Nadam se da ćeš biti sretan s njom kad mene više ne bude!”
Gledao sam kako izlazi iz stana, a osjećaj krivnje me preplavio poput vala.
Jasmina me zagrlila kad sam joj ispričao što se dogodilo, ali vidio sam tugu u njezinim očima. “Nisam htjela da biraš između nas…”
Tjedni su prolazili, a majka mi se nije javljala na telefon. Otišao sam joj pred vrata jednog petka navečer. Otvorila mi je bez riječi.
“Mama… Znam da ti je teško. Ali i meni je. Ne želim te izgubiti, ali ne mogu dopustiti da izgubim Jasminu zbog toga što ne znaš stati na vrijeme. Zar ne vidiš da si mi oboje važni?”
Suze su joj klizile niz obraze dok me grlila kao nekad kad sam bio dijete.
Danas, godinu dana kasnije, odnosi su bolji – ali nikad više nisu isti kao prije. Majka dolazi u goste najavljena, Jasmina joj ponekad donese kolače iz slastičarne, ali između njih uvijek ostaje neka nevidljiva barijera.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin i dobar muž istovremeno? Ili uvijek netko mora ostati povrijeđen? Što biste vi učinili na mom mjestu?