Kad sam kuću prepisala unuku, izgubila sam kćer: Priča o tišini koja boli više od samoće

“Zašto si to napravila, mama? Zar ti ja nisam bila dovoljna?” Mirjana je vikala kroz suze, a ja sam stajala nasuprot nje, držeći papire u ruci koji su sve promijenili. U tom trenutku, riječi su mi zapele u grlu. Nisam znala kako joj objasniti da sam to učinila iz ljubavi, iz brige za budućnost njenog sina, mog unuka Ivana. Ali ona nije htjela slušati. Okrenula se i otišla, zalupivši vrata tako snažno da su se stakla zatresla. Od tada, prošla su četiri mjeseca tišine.

Sjedim svako jutro za starim kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor u dvorište koje je nekad bilo puno smijeha i dječje igre. Sada je samo trava koju nitko ne kosi i klupa na kojoj nitko ne sjedi. Telefon ne zvoni. Nitko ne dolazi. Samo povremeno Ivan navrati, tih i zamišljen, kao da ga je sram što je postao vlasnik kuće dok sam još živa. “Bako, jesi li sigurna da si ovo htjela?” pitao me jednom, gledajući me onim svojim dobrim očima. “Jesam, sine. Ti si moj ponos. Samo želim da imaš sigurnost kad mene više ne bude.” Ali istina je da nisam bila sigurna ni u što.

Mirjana i ja nikad nismo imale lagan odnos. Bila je tvrdoglava na mene, uvijek je željela više od života nego što sam joj ja mogla dati. Njen otac je otišao kad je imala deset godina, a ja sam radila dva posla da nas preživim. Nikad joj nisam mogla priuštiti sve što su imale druge djevojčice. Možda mi to nikad nije oprostila. Kad se udala za Darija i rodila Ivana, nadala sam se da će naš odnos postati bolji. Ali uvijek je bilo nekih zamjerki – kako kuham, kako pričam s Ivanom, kako se oblačim kad idem u crkvu.

Odluka da prepišem kuću na Ivana došla je nakon što sam čula kako Mirjana i Dario planiraju prodati sve i otići u Njemačku čim dobiju priliku. Srce mi se steglo pri pomisli da će kuća u kojoj sam provela cijeli život završiti u rukama nekih stranaca. Ivan je bio jedini koji je rekao da želi ostati ovdje, završiti fakultet u Zagrebu i možda jednog dana osnovati svoju obitelj baš u ovoj kući. “Bako, ova kuća ima dušu,” rekao mi je tiho dok smo zajedno sadili cvijeće ispod prozora.

Nisam joj rekla ništa dok nisam potpisala papire kod javnog bilježnika. Kad je saznala, Mirjana je došla bijesna kao nikad prije. “Zar ti nije palo na pamet da pitaš mene? Zar misliš da tvoj unuk zna bolje što treba s ovom kućom nego ja?” Vikala je toliko glasno da su susjedi provirivali kroz prozore. “Ti si uvijek njega voljela više! Nikad nisi znala biti majka!” Te riječi su me zaboljele više od svega što sam ikad čula.

Nakon tog dana, prestala mi se javljati na telefon. Ivan mi povremeno šalje poruke: “Bako, mama još uvijek ne želi razgovarati o tome.” Ponekad noću sjedim u mraku i pitam se jesam li pogriješila. Je li ljubav prema unuku vrijedna gubitka vlastite kćeri? Je li moguće voljeti dvoje ljudi jednako, a opet nekoga povrijediti do srži?

Susjedi me izbjegavaju ili šapuću iza leđa kad prolazim kroz selo. “Vidi je, prepisala sve na unuka, a kćer ostavila bez ičega,” čujem kako govore. Neki mi donesu kolače ili kavu iz sažaljenja, ali većina samo klima glavom i odlazi dalje. U trgovini me prodavačica gleda s neodobravanjem. “Znate, gospođo Ljiljana, nije lako biti majka,” rekla mi je jednom dok mi je vraćala kusur.

Najgore su večeri kad legnem u krevet i gledam u strop. Sjećanja naviru – Mirjana kao mala djevojčica koja trči po dvorištu, Ivan koji me grli oko vrata i šapće: “Bako, volim te najviše na svijetu.” Sve bih dala da mogu vratiti vrijeme i pronaći način da ih oboje zadržim uz sebe.

Jedne nedjelje došla mi je sestra Ana iz Osijeka. Sjela je za stol i pogledala me ozbiljno: “Ljiljo, nisi ti kriva što voliš svog unuka. Ali možda si trebala razgovarati s Mirjanom prije nego što si sve odlučila sama.” Suze su mi krenule niz lice. “Bojim se da sam izgubila kćer zauvijek,” šapnula sam joj.

Dani prolaze sporo. Ivan dolazi sve rjeđe jer ga Mirjana pritišće da bira stranu. “Ne mogu više gledati kako patiš,” rekao mi je zadnji put kad smo pili čaj na terasi. “Ali ni mama nije dobro. Svi smo slomljeni.” Gledam ga i osjećam krivnju koja me izjeda iznutra.

Ponekad sanjam da Mirjana dolazi kući s osmijehom na licu, nosi kolače i zove me “mama” kao nekad davno. Ali kad se probudim, shvatim da je to samo san.

Možda sam pogriješila što sam odlučila sama, bez razgovora i dogovora s onima koje volim najviše na svijetu. Možda sam trebala vjerovati da će ljubav pronaći put bez papira i potpisa.

Sada sjedim u tišini svog doma i pitam se: postoji li oprost za ovakve odluke? Može li obitelj preživjeti kad srce pukne na pola?