Nevidljiva borba: Anina hrabra pobuna protiv nametnutih standarda ljepote

“Ana, pogledaj se! Zar stvarno misliš izaći tako iz kuće?” Majčin glas odzvanjao je hodnikom dok sam stajala pred ogledalom, pokušavajući zagladiti buntovnu kosu. “Mama, to sam ja. Ne želim više peglati kosu ni stavljati tonu pudera. Dosta mi je!” odgovorila sam, ali ona je samo odmahivala glavom, kao da sam izgovorila najveću glupost na svijetu.

Odrasla sam u Sarajevu, u porodici gdje su komentari o izgledu bili svakodnevica. Moja sestra Lejla uvijek je bila ta koja je imala savršenu frizuru, nokte i osmijeh. Ja sam bila ona druga – previše mršava, previše visoka, s nosom koji je, po riječima tetke Mirele, bio “prava bosanska kljuka”. U školi nije bilo bolje. “Ana, što ti je s obrvama? Zar ne znaš da se to čupa?” pitala bi me Ena iz razreda dok bi ostale cure kikotale iza njenih leđa.

Godinama sam pokušavala biti ono što su drugi očekivali. Prva šminka sa 13, dijete sa 15, prva posjeta frizeru koji mi je ispeglao kosu do neprepoznatljivosti sa 16. Svaki put kad bih pogledala svoj odraz, osjećala sam se kao da gledam neku strankinju. Ali nisam imala hrabrosti reći “dosta” – sve dok nisam napunila 25.

Tog jutra, dok sam sjedila u tramvaju na putu do posla, pročitala sam članak o djevojci iz Zagreba koja je javno progovorila protiv nerealnih standarda ljepote. Osjetila sam kako mi srce lupa brže. “Zašto ja šutim? Zašto svi šutimo?” pitala sam samu sebe.

Te večeri, sjela sam za laptop i napisala objavu na Facebooku:

“Dosta mi je! Dosta mi je da mi govore kako trebam izgledati. Dosta mi je da me procjenjuju po veličini struka ili dužini trepavica. Ja sam Ana i ovo je moje lice, moj nos, moje tijelo. I neću ga više skrivati!”

Objava je eksplodirala. Prvo su stigli lajkovi i poruke podrške od nekoliko prijateljica: “Bravo Ana!” napisala je Ivana iz Mostara. “Trebalo je neko da ovo kaže!” dodala je Sanja iz Zagreba. Ali onda su počeli komentari koji su me zaboljeli više nego išta prije:

“Lako je tebi pričati kad si mlada i zgodna!”
“Da si malo urednija, možda bi te neko i pogledao.”
“Svaka žena treba paziti na sebe, to nije ništa loše!”

Najgore od svega bilo je kad sam čula da je moj otac pričao komšiji: “Ne znam šta joj bi, sramoti nas pred svijetom.” Majka me danima nije pogledala u oči. Lejla mi je poslala poruku: “Ana, zašto praviš dramu? Samo se prilagodi kao svi normalni ljudi.”

Osjećala sam se kao da sam gola pred cijelim gradom. Svaki izlazak iz stana bio je borba – pogledi na ulici, šaputanja u tramvaju, čak i kolegica Azra na poslu koja mi je dobacila: “Jesi li ti ona što piše protiv šminke? Pa nisi baš nešto prirodno lijepa…”

Ali onda se nešto promijenilo. Jednog dana prišla mi je djevojka ispred knjižare.

“Jesi li ti Ana? Htjela sam ti reći… Hvala ti. Zbog tebe sam prvi put otišla na faks bez šminke i osjećala se dobro u svojoj koži.”

Počela sam dobivati poruke od žena iz cijele Bosne i Hrvatske koje su dijelile svoje priče – o majkama koje su ih tjerale na dijete sa 12 godina, o muževima koji su ih vrijeđali zbog kilaže nakon poroda, o prijateljicama koje su ih ismijavale zbog prirodne kose.

Ali bilo je i onih drugih – muškaraca koji su me vrijeđali, žena koje su me optuživale da rušim tradiciju i “žensku čast”. Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi i gledala kroz prozor na kišni sarajevski asfalt, pitala sam se ima li sve ovo smisla.

U tom trenutku zazvonio je telefon. Bila je to baka Zora iz Osijeka.

“Ana, dušo… Znaš li ti koliko si hrabra? Kad sam bila mlada, nisam smjela ni pomisliti reći nešto protiv onoga što društvo očekuje od žene. Ti si moj ponos.”

Suza mi je skliznula niz obraz. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir sa sobom.

Danas znam da ova borba nije samo moja. Svaki put kad neka djevojka ili žena progovori protiv pritiska da bude savršena – bilo da se radi o šminki, kilaži ili odjeći – svijet postane malo bolje mjesto.

Ali ponekad se pitam: Hoće li ikada doći dan kad ćemo biti dovoljno dobre same sebi? Ili ćemo zauvijek živjeti pod tuđim očekivanjima?

Što vi mislite – jesmo li spremni za društvo gdje svaka žena može biti ono što jest bez straha od osude?