Moj sin oženio ženu s djetetom: Kako smo postali prava obitelj
“Mama, molim te, pokušaj je upoznati prije nego što doneseš sud!” Ivanov glas drhtao je dok je stajao na pragu naše dnevne sobe. Njegove riječi odzvanjale su u meni kao udar groma. Sjedila sam za stolom, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor u kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima. Moj muž, Stjepan, šutio je, ali sam vidjela kako mu se vilica napinje.
Ivan je uvijek bio naše dijete iz snova – miran, vrijedan, nikad problema u školi, nikad loših društava. Kad nam je prvi put spomenuo Lejlu, bila sam sretna zbog njega. Ali kad sam čula da ona ima sina iz prvog braka, nešto se u meni stisnulo. Nisam to htjela priznati ni sebi ni drugima, ali bojala sam se. Bojala sam se da će moj sin biti nesretan, da će ga ta prošlost povrijediti, da će nas ljudi ogovarati. U našem malom mjestu kod Mostara, svaka vijest se širi brže od vjetra.
“Nije stvar u tome da je ona loša osoba,” rekla sam tiho, “ali zar ne vidiš koliko će ti biti teško? Nisi ti otac tom djetetu. Što ako te nikad ne prihvati? Što ako Lejla požali?”
Ivan je sjeo nasuprot mene i uhvatio me za ruku. “Mama, ja volim Lejlu. A mali Amar… On je divno dijete. Zaslužuje priliku kao i svi mi. Molim te, samo pokušaj.”
Stjepan je tada prvi put progovorio: “Ako si ti siguran, sine, mi ćemo biti uz tebe. Ali znaj da nije lako biti očuh. Ljudi će pričati svašta.”
Ivan je samo klimnuo glavom i otišao. Ostali smo sami u tišini koja je bila teža od olova.
Prvi susret s Lejlom i Amarom bio je neugodan. Lejla je bila pristojna, ali vidjela sam joj u očima strah i nesigurnost. Amar se skrivao iza njezine suknje, gledao me velikim smeđim očima i šutio. Pitala sam ga što voli jesti, a on je samo slegnuo ramenima.
“On voli burek,” rekla je Lejla tiho. “I crtaće.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Tjedni su prolazili, a Ivan i Lejla su planirali vjenčanje. Moje prijateljice su me ispitivale: “Jesi li sigurna da ti to treba? Zar nije mogao naći neku bez djece?” Osjećala sam sram jer nisam znala što odgovoriti.
Na dan vjenčanja, kiša je opet padala. Gledala sam Ivana kako stoji pred matičarem s Lejlom i drži Amara za ruku. U tom trenutku shvatila sam koliko ga volim i koliko mu želim sreću.
Nakon vjenčanja, Lejla i Amar su se uselili kod nas dok ne pronađu stan. Prvih dana bilo je napeto. Amar nije pričao puno, često bi se povukao u sobu i crtao po papiru. Jedne večeri čula sam ga kako plače.
Otišla sam do njegove sobe i sjela kraj njega na krevet.
“Zašto plačeš, Amare?”
Pogledao me kroz suze: “Hoćeš li me ti voljeti kao svog unuka? Ili ću uvijek biti samo Lejlin sin?”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Zagrlila sam ga i rekla: “Ti si sada dio naše obitelji. Nema više ‘tvoj’ ili ‘moj’, svi smo mi sada jedno.” Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
S vremenom smo svi počeli učiti jedni o drugima. Amar me naučio strpljenju – pokazivao mi je svoje crteže, učio me kako igrati igrice na mobitelu koje nisam razumjela. Ja sam njega učila kako se pravi domaći kruh i kako se bere grožđe u našem vinogradu.
Lejla je postala više od snahe – postala mi je prijateljica. Jedne večeri smo pile kafu na balkonu dok su muškarci gledali utakmicu.
“Znaš,” rekla mi je tiho, “bojim se da nikad neću biti dovoljno dobra za vas. Znam što ljudi govore…”
Uzela sam joj ruku: “Ljudi će uvijek pričati. Ali ja vidim koliko voliš mog sina i koliko si dobra majka Amaru. To mi je dovoljno.”
Najveća promjena dogodila se kad je Amar prvi put rekao: “Bako!” Srce mi je poskočilo od sreće. Taj mali dječak kojeg sam se bojala zavoljeti postao je moje sunce.
Danas, kad sjedimo svi zajedno za stolom – Ivan, Lejla, Amar, Stjepan i ja – osjećam ponos i zahvalnost što smo imali hrabrosti otvoriti srce za nešto novo i drugačije.
Ponekad se pitam: Koliko nas predrasude koštaju sreće? Da li bismo ikada bili ovako bliski da nismo riskirali? Možda baš tu leži odgovor na pitanje što znači biti prava obitelj.