Kad ljubav zaboli: Ispovijest jedne žene iz Zagreba
“Ne laži me, Dario! Vidjela sam poruke!” vrištala sam, glas mi je pucao od suza i bijesa. Stajala sam nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu, držeći njegov mobitel kao dokaz, kao oružje. Dario je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi se srce raspada na tisuću komadića.
Sve je počelo sasvim obično. Subotnje jutro, miris kave, djeca još spavaju. Onda je zazvonio njegov mobitel. Poruka od “Ana – posao”. Nisam sumnjala, ali kad je nervozno zgrabio telefon i otišao u kupaonicu, nešto mi nije dalo mira. Nisam htjela biti ta žena koja špijunira muža, ali nešto me tjeralo. Kad sam kasnije uzela njegov mobitel, nisam ni slutila da će mi jedan klik promijeniti život.
Poruke su bile jasne. “Nedostaješ mi”, “Jedva čekam opet tebe vidjeti”, “Sinoć si bio divan”… Svaka riječ kao nož u srce. Nisam mogla disati. Osjećala sam se kao da tonem, kao da mi netko gura glavu pod vodu i ne pušta.
“Ivana, nije to što misliš…” promucao je Dario kad sam ga suočila. “Molim te, pusti me da objasnim.”
“Što da objasniš? Da si lagao? Da si me varao? Da si izdao mene i našu djecu?” glas mi je bio promukao, ali nisam htjela plakati pred njim. Nisam htjela biti slaba.
Dario je sjeo za stol, glavu u rukama. “Ivana, nisam htio… Sve je počelo slučajno. Osjećao sam se izgubljeno na poslu, Ana me slušala… Ti si uvijek bila zauzeta djecom, kućom… Nisam znao kako ti reći…”
“Nisi znao kako mi reći? Pa naravno da nisi! Lakše je lagati!”
U tom trenutku ušla je naša kćerka Lucija, sedam godina, s plišanim medom u naručju. “Mama, tata, zašto vičete?” Pogledala nas je velikim smeđim očima punim straha. Srce mi se slomilo još jednom.
“Ništa, ljubavi… Samo smo malo glasniji,” pokušala sam se nasmiješiti, ali glas mi je drhtao.
Dario je otišao iz stana te večeri. Rekao je da mu treba vremena da razmisli. Ostala sam sama s djecom i tišinom koja je bila glasnija od bilo kakve svađe. Prva noć bez njega bila je najduža u mom životu. Ležala sam budna, gledala u strop i pitala se gdje sam pogriješila.
Moja mama, Marija, došla je sutradan čim sam joj javila što se dogodilo. Sjela je za kuhinjski stol i uzdahnula: “Ivana, znam da boli… Ali moraš misliti na djecu. Ne smiješ se slomiti pred njima.”
“Mama, kako da ne puknem? Sve sam dala za ovu obitelj! Otkad smo se vjenčali, sve sam žrtvovala – karijeru, prijatelje… A on mi ovako vraća!”
Mama me zagrlila i šaptala: “Znam, dušo… Ali moraš biti jaka. Zbog sebe i njih.”
Danima sam hodala po stanu kao sjena. Djeca su osjećala napetost. Lucija je počela mokriti u krevet, a mali Filip je stalno plakao za tatom. Nisam znala kako im objasniti što se događa. Nisam znala ni sama sebi objasniti.
Jedne večeri nazvala me prijateljica Sanja. “Ivana, moraš izaći iz kuće! Dođi kod mene na kavu, ispričaj se… Ne možeš sve držati u sebi.” Otišla sam kod nje i prvi put isplakala sve što me mučilo.
“Sanja, bojim se da više nikad neću moći vjerovati nikome… Kako da nastavim dalje? Kako da oprostim?”
Sanja me pogledala ozbiljno: “Ne moraš oprostiti odmah. Ali moraš odlučiti što želiš za sebe. Jesi li spremna boriti se za brak ili želiš novi početak?”
Dani su prolazili sporo. Dario se javljao porukama – pitao za djecu, molio da razgovaramo. Jedne subote došao je po stvari i sjeli smo za stol kao dvoje stranaca.
“Ivana, žao mi je zbog svega. Znam da sam pogriješio. Volim tebe i djecu više od svega na svijetu… Ali izgubio sam se u svemu ovome…”
Gledala sam ga i pitala: “Zašto nisi došao meni kad ti je bilo teško? Zašto si tražio utjehu kod druge žene?”
Nije imao odgovor koji bi mogao izbrisati bol iz mojih očiju.
Obitelj se podijelila – moja sestra Petra govorila je da ga ostavim odmah: “Jednom prevarant, uvijek prevarant!” Mama je bila blaža: “Ljudi griješe… Razmisli dobro prije nego što doneseš odluku.” Čak su i susjedi šaputali iza leđa – u zgradi svi sve znaju.
Najteže mi je bilo zbog djece. Lucija je crtala slike na kojima smo svi zajedno držali ruke – mama, tata, ona i Filip. Srce mi se kidalo svaki put kad bi me pitala: “Mama, hoće li tata opet živjeti s nama?”
Noći su bile najgore. U tišini sam preispitivala svaki trenutak našeg braka – jesam li bila previše hladna? Jesam li ga zapostavila? Ili je on jednostavno slab?
Jednog dana odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put sam izgovorila naglas: “Ne znam mogu li mu oprostiti.” Psihologinja me gledala blago: “Ivana, oprost nije zaborav niti opravdanje za ono što se dogodilo. Oprost je oslobađanje sebe od boli koju nosiš.”
Počela sam polako vraćati sebe sebi – upisala tečaj engleskog jezika koji sam godinama odgađala, počela trčati po Jarunu svako jutro prije posla. Djeca su polako prihvaćala novu rutinu.
Dario i ja smo išli na nekoliko razgovora kod bračnog savjetnika. Pokušavali smo razgovarati bez optužbi i vikanja. Bilo je teško – povjerenje se ne vraća preko noći.
Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam – neću donositi odluku zbog pritiska okoline ili straha od samoće. Odluku ću donijeti zbog sebe i svoje djece.
Danas još uvijek ne znam što će biti s nama. Neki dani su bolji od drugih; neki dani su pakao. Ali znam jedno – ja nisam samo žena koju su prevarili. Ja sam Ivana – majka, prijateljica, žena koja ima pravo na sreću.
Ponekad se pitam: Koliko puta možemo oprostiti prije nego što izgubimo sebe? Je li ljubav dovoljna kad povjerenje nestane? Što biste vi učinili na mom mjestu?