Kad se svijet sruši: Priča o samoći i borbi majke

“Ne možeš stalno plakati, Ivana! Moraš biti jaka zbog Luke!” vikao je moj muž Dario dok je zalupio vratima spavaće sobe. Sjedila sam na rubu kreveta, stežući Lukinu plišanu žabu, jedinu igračku koju je ponio u bolnicu. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam ih više ni pokušavala obrisati. U tom trenutku, dok su se zidovi stana činili hladnijima nego ikad, shvatila sam da sam ostala sama.

Sve je počelo prošlog proljeća, kad je Luka počeo kašljati. Prvo smo mislili da je alergija, pa prehlada, ali kad su mu se oči zamutile od temperature i kad je prestao jesti, znala sam da nešto nije u redu. Liječnici u Mostaru su nas slali od jednog do drugog specijalista, a ja sam danima sjedila u čekaonicama, gledajući druge majke kako grle svoju zdravu djecu. Dario je dolazio samo kad bi morao. “Ne mogu ja to gledati,” govorio bi i odlazio na posao ili kod prijatelja na pivo.

Kad su nam rekli dijagnozu – leukemija – svijet mi se srušio. Sjećam se kako sam stajala ispred bolnice u Zagrebu, gledala tramvaje kako prolaze i pitala se kako ću preživjeti sljedeći dan. Mama mi je na telefon rekla: “Ivana, moraš biti jaka. Ali znaš, možda si ga previše pazila kad je bio mali.” Te riječi su me pogodile kao šamar. Umjesto utjehe, dobila sam krivnju.

Prijateljice su nestale. Mirela mi je poslala poruku: “Javi ako trebaš nešto.” Kad sam joj stvarno javila da trebam nekoga da pričuva Luku dok idem po nalaze, nije se javila tri dana. Na kraju sam sama trčala iz bolnice do laboratorija, ostavljajući Luku s medicinskom sestrom koja ga nije ni poznavala.

Dario je sve više vremena provodio izvan kuće. Jedne večeri sam ga pitala: “Zar ti nije stalo? Zar ne vidiš da se raspadam?” Samo je slegnuo ramenima: “Ne mogu ti pomoći ako sama ne želiš sebi pomoći.”

Noći su bile najgore. Sjedila bih uz Lukin krevet u bolnici, slušala njegove tihe jecaje i molila Boga da mu olakša bol. Jednom me pitao: “Mama, hoću li umrijeti?” Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i šaptala: “Nećeš, ljubavi. Mama je tu.”

Jednog dana, dok sam čekala rezultate nalaza, u bolničkom hodniku srela sam stariju ženu, gospođu Nadu iz Sarajeva. Sjela je pored mene i tiho rekla: “Znaš, kad ti dijete oboli, svi misle da si ti kriva. Ali nisi. Samo si majka.” Plakala sam na njenom ramenu kao dijete.

Nakon nekoliko mjeseci borbe, Luka je izgubio kosu od kemoterapije. Djeca u školi su ga zadirkivala kad se vratio na kratko između terapija. Jedne večeri mi je rekao: “Mama, zašto me svi gledaju kao čudaka?” Nisam imala odgovor. U tom trenutku sam poželjela vikati na cijeli svijet: “Zar ne vidite da je on još uvijek dijete? Da mu treba ljubav, a ne sažaljenje ili strah?”

Obitelj se povukla. Sestrična Ana mi je rekla: “Ivana, znaš da te volim, ali ne mogu gledati Luku takvog.” Nitko nije dolazio u posjetu. Nitko nije pitao treba li nam nešto osim novca – a ni toga nije bilo dovoljno.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala Lukine crteže na frižideru, Dario je došao kući pijan. Počeli smo se svađati:

“Zašto si stalno nervozna? Misliš da je meni lako?”
“Lako? Ti barem možeš pobjeći! Ja nemam gdje!”
“Možda bi trebala potražiti pomoć! Ja više ne mogu ovo izdržati!”

Te noći sam shvatila da više nemam partnera. Imala sam samo sebe i Luku.

Počela sam pisati dnevnik – svaki dan bih zapisivala Lukine osmijehe, njegove strahove i svoje misli. To mi je bila jedina terapija. Jednog dana sam pročitala što sam napisala: “Svi su otišli kad nam je bilo najteže. Ostali smo sami protiv svijeta.”

Luka je nakon godinu dana borbe napokon dobio dobre nalaze. Liječnici su rekli da ima nade. Ali ja više nisam bila ista osoba. Naučila sam da ljudi bježe od tuđe boli jer ih podsjeća na vlastitu nemoć.

Danas sjedim uz prozor našeg malog stana u Splitu i gledam Luku kako crta sunce na papiru. Dario više ne živi s nama – otišao je kod druge žene koja “nije imala probleme”. Prijateljice su ostale samo na Facebooku.

Ali ja imam Luku i imam sebe. I pitam se – gdje nestaje suosjećanje kad nam je najpotrebnije? Zašto ljudi okreću glavu od tuđe boli? Možda zato što ih podsjeća na ono što bi se moglo dogoditi njima.

Jeste li vi ikad osjetili tu hladnoću oko sebe kad vam je bilo najteže? Što biste vi učinili na mom mjestu?