Između tišine i oluje: Priča o obitelji Kovačević
“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Ivana! Ja sam ti majka!” vrištala je mama dok su tanjuri zveckali na stolu. Osjećala sam kako mi srce lupa, a ruke mi drhte. Tata je sjedio u kutu, šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Brat Filip je već bio zalupio vratima i nestao negdje u noći.
Sve je počelo onog dana kad sam rekla da ne želim studirati ekonomiju u Zagrebu, nego upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Mama je poludjela. “Šta ćeš ti s tim? Hoćeš biti gladna umjetnica? Pogledaj Marinu, ona već ima posao u banci!” Tata je samo uzdahnuo: “Pusti dijete, neka proba.” Ali znao je da će mama pobijediti. Uvijek je ona pobjeđivala.
Odrasla sam u malom stanu na Trešnjevci, gdje su zidovi tanki, a snovi još tanji. Mama je radila kao medicinska sestra u bolnici na Rebru, tata je bio vozač tramvaja. Svaki dan isti ritual: kava u sedam, ručak u tri, svađa oko pet. Filip je bio zlatni dečko – nogometaš, stipendija iz Njemačke, ponos cijele familije. Ja sam bila ona koja crta po zidovima i piše pjesme na poleđini računa za struju.
Jedne večeri, dok sam crtala portret bake Zore, mama je sjela kraj mene i rekla: “Ivana, život nije bajka. Moraš biti realna.” Pogledala sam je i pitala: “A što ako ja ne želim tvoj život?” Nikad nisam zaboravila kako su joj oči zasuzile. “Ja sam sve žrtvovala za vas.”
Tih dana, kuća nam je bila puna napetosti. Filip se vratio iz Njemačke ranije nego što smo očekivali. Nije htio pričati zašto. Samo bi sjedio na balkonu i pušio jednu za drugom. Jedne noći čula sam ga kako plače. Prvi put u životu.
Mama je postajala sve nervoznija. Počela je previše piti kavu, zaboravljala gasiti peglu, vikala na tatu zbog svake sitnice. Tata se povukao u sebe, još više radio prekovremeno. Ja sam bježala u svoje crteže i pjesme.
Jednog dana Filip je priznao: “Izbacili su me iz kluba. Nisam prošao doping test.” Mama se srušila na stolicu, tata je samo šutio. Ja sam ga zagrlila, ali on me odgurnuo: “Ti si uvijek bila tatina princeza.”
Te noći sam odlučila otići. Spakirala sam ruksak, uzela bilježnicu i nekoliko olovaka. Filip me zaustavio na vratima: “Kamo ćeš?”
“Ne znam. Samo moram disati.”
Izašla sam na ulicu, kiša je padala kao da pere sve grijehe ovog grada. Hodala sam do Glavnog kolodvora, sjela na klupu i gledala ljude kako žure svojim životima. Nazvala sam prijateljicu Lejlu iz Sarajeva.
“Ivana, dođi kod mene. Imam slobodnu sobu.”
Kupila sam kartu za prvi jutarnji vlak. U vlaku sam gledala kroz prozor maglu koja se lijepila za staklo i pitala se jesam li pogriješila.
Sarajevo me dočekalo mirisom bureka i zvukom ezana s Baščaršije. Lejla me zagrlila kao sestru koju nikad nisam imala. Prvi put sam osjetila mir.
Upisala sam Akademiju. Bilo je teško – novac je bio problem, često nisam imala ni za kavu ni za boje. Radila sam u kafiću kod Sebilja, crtala portrete turista za sitniš. Ali bila sam sretna.
Mama mi nije pisala mjesecima. Tata bi ponekad poslao poruku: “Jesi li dobro?” Filip se javio jednom: “Fališ mi.”
Jednog dana Lejla mi je donijela pismo – rukopis moje mame.
“Ivana,
Ne znam kako da ti kažem koliko mi nedostaješ. Svaku večer gledam tvoj prazan stolac za večerom i pitam se gdje sam pogriješila. Možda sam previše htjela za tebe ono što ja nikad nisam imala. Oprosti mi ako sam te povrijedila.
Voli te mama.”
Plakala sam dugo te noći. Sutradan sam nazvala mamu.
“Zdravo, mama.”
“Ivana… oprosti… samo dođi kući kad možeš.”
Vratila sam se u Zagreb na nekoliko dana. Kuća je mirisala na svježe pečeni kruh i kavu – mama me čekala na vratima, tata iza nje s nespretnim osmijehom.
“Dobrodošla kući,” rekla je tiho.
Filip me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Sjedili smo za stolom, šutjeli i gledali jedni druge kao da smo svi malo stariji i mudriji.
Danas živim između dva grada – Zagreb mi je dom iz djetinjstva, Sarajevo dom mojih snova. Mama još uvijek brine hoću li imati dovoljno novca, tata šalje slike tramvaja koje vozi, Filip pokušava izgraditi novi život bez nogometa.
Ponekad se pitam – jesmo li mogli drugačije? Može li se stvarno početi ispočetka ili samo naučimo živjeti s onim što nas boli?
Što vi mislite – može li obitelj preživjeti izdaju snova? Je li moguće oprostiti sebi i drugima?