Snaga u molitvi: Kako sam pronašla vjeru dok sam brinula o bolesnoj majci
“Ne mogu više, tata! Ne mogu!” viknula sam kroz suze, tresući ruke iznad sudopera prepunog neopranog suđa. Zvuk majčinog kašlja iz dnevne sobe parao je tišinu našeg malog stana u Novom Zagrebu. Otac je samo slegnuo ramenima, pogledao me onim umornim očima i tiho rekao: “Niko te ne tjera, Ana. Ali ona nema nikog osim nas.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Moja sestra Ivana već mjesecima nije dolazila, uvijek s nekim opravdanjem: “Imam djecu, znaš da ne mogu…” ili “Znaš kakav je moj muž, ne voli dolaziti kod vas.” Sve je palo na mene. Ja, najmlađa, ona koja je uvijek bila ‘najslabija’, sada sam bila jedina koja je ostala uz majku dok joj rak pluća polako gasi život.
Majka je bila stub naše obitelji. Uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći svakome, pa čak i kad nije imala ništa za sebe. Sjećam se kako je svake nedjelje išla na misu u crkvu sv. Josipa, a ja bih ostajala kod kuće, praveći se da učim za ispite. Nikad nisam razumjela tu njenu potrebu za molitvom. Meni je to bilo gubljenje vremena.
Ali sada, kad sam gledala kako joj tijelo slabi iz dana u dan, a oči joj gase, osjećala sam se bespomoćno. Liječnici su rekli da nema puno vremena. Otac je šutio, povukao se u sebe. Ivana je slala poruke podrške, ali nikad nije došla. Sve je bilo na meni.
Jedne noći, dok sam mijenjala majčinu posteljinu i brisala joj znoj s čela, šapnula mi je: “Ana, moli za mene.”
Zaledila sam se. Nisam znala što reći. Nikad nisam molila. Nisam znala ni kako.
“Mama… ja… ne znam…”
Pogledala me blagim očima i stisnula mi ruku: “Samo reci Bogu što ti je na srcu. On sve čuje.”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i osjećala kako mi se srce steže od straha i tuge. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam joj se smijala zbog vjere, kad sam joj govorila da je naivna što vjeruje u nešto što ne vidi.
Sljedećeg jutra, dok sam kuhala kavu, otac je tiho došao do mene.
“Ana… znaš… možda bi trebali zajedno izmoliti Očenaš za tvoju mamu?”
Pogledala sam ga iznenađeno. On nikad nije bio religiozan. Uvijek je govorio da su crkva i svećenici samo ljudi kao i svi drugi.
“Tata… ti?”
Slegnuo je ramenima: “Za tvoju mamu bih sve napravio.”
I tako smo prvi put zajedno sjeli uz majčin krevet i izgovorili riječi koje su mi do tada bile strane. Očenaš… Zdravo Marijo… Svaka riječ mi je zapinjala u grlu, ali osjećala sam neku čudnu toplinu kako mi ispunjava prsa.
Tih dana počela sam svakodnevno moliti. Ponekad sama, ponekad s ocem. Nisam znala što očekivati. Nisam očekivala čudo, nisam očekivala da će majka ozdraviti. Ali svaki put kad bih završila molitvu, osjećala sam se jače. Kao da netko drži moju ruku dok prolazim kroz najteže trenutke.
Jednog dana došla je Ivana. Prvi put nakon mjeseci.
“Ana, oprosti… Nisam imala snage doći ranije,” rekla je kroz suze.
Pogledala sam je hladno: “Nisi imala snage? A ja? Misliš da je meni lako?”
Počele smo se svađati pred majkom koja nas je gledala tužnim očima.
“Dosta!” viknula je iznenada majka, glasom jačim nego što sam ga čula mjesecima.
“Vi ste moje kćeri! Ne želim da se svađate zbog mene! Ako me volite, molite zajedno za mir u ovoj kući!”
Ivana i ja smo se pogledale. Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se i zajedno izmolile molitvu uz majčin krevet.
Dani su prolazili. Majka je bila sve slabija, ali svaki put kad bismo molile zajedno, činilo se kao da joj lice ozari neki mir koji nisam mogla objasniti.
Kada nas je napustila jedne tihe subotnje večeri, nisam osjećala samo tugu nego i zahvalnost što sam posljednje mjesece provela uz nju, što sam pronašla snagu u sebi za koju nisam znala da postoji.
Na sprovodu su svi govorili o tome koliko je bila dobra žena, koliko je pomagala drugima. Gledala sam Ivanu i oca kako plaču i shvatila koliko nas je majčina vjera povezala u najtežim trenucima.
Danas često idem u crkvu sv. Josipa. Ne zato što mislim da će mi Bog riješiti sve probleme, nego zato što tamo pronalazim mir koji mi nedostaje otkad nje nema.
Ponekad se pitam: Jesam li ja pronašla vjeru ili je vjera pronašla mene? Može li molitva zaista promijeniti čovjeka ili samo pomaže da lakše nosimo ono što nam život donese?