Kad Šurjak Pokuca na Vrata: Istina Koja Mijenja Sve
“Ajla, moramo razgovarati. Samo ti i ja,” rekao je Adnan, moj šurjak, dok mi je glas drhtao u slušalici. Bilo je to prvi put da me zove bez da je sestra u blizini. Srce mi je preskočilo. U glavi mi je odmah odjeknula slika požara iz djetinjstva, vatra koja je gutala našu staru kuću u Zenici, a sestra Lejla me izvlačila kroz prozor dok su plamenovi lizali zavjese. Taj dan sam drugi put rođena. Od tada, Lejla mi je bila sve – sestra, zaštitnica, najbolja prijateljica. Adnan je bio samo dodatak, čovjek kojeg je ona voljela, a ja tolerirala.
Sjedila sam u kafiću na Marindvoru, gledala kroz prozor kako kiša ispire prašinu s ulica Sarajeva. Adnan je kasnio deset minuta. Prsti su mi drhtali oko šalice kave. Kad je napokon ušao, izgledao je starije nego inače, podočnjaci su mu bili tamni, a kosa raščupana.
“Ajla, hvala ti što si došla. Znam da ti je čudno što te zovem ovako… Ali stvarno moram s tobom razgovarati. Ne mogu više ovo nositi sam,” rekao je tiho, gledajući u stol.
“Šta se dešava? Je li Lejla dobro?” upitala sam odmah, osjećajući kako mi se grlo steže.
“Lejla ne zna za ovo. I bolje da ne zna… još uvijek. Ajla, ja… napravio sam glupost. Veliku glupost. Trebam tvoju pomoć,” priznao je, a glas mu je bio prepun očaja.
U tom trenutku, sve moje stare sumnje prema njemu su se vratile. Nikad mu nisam potpuno vjerovala. Bio je previše šarmantan, previše siguran u sebe – tipičan bosanski biznismen koji uvijek ima odgovor na sve.
“O kakvoj gluposti pričaš?” pitala sam oprezno.
Adnan je duboko udahnuo i pogledao me ravno u oči. “Upao sam u dugove. Velike dugove. Neki ljudi iz Hrvatske… nije važno ko su. Ako ne vratim novac do kraja mjeseca, prijete da će nauditi meni… ili Lejli. Ajla, nemam kome drugom da se obratim. Ti si jedina kojoj vjerujem.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice od bijesa i straha. “Zašto si to uradio? Kako si mogao dovesti Lejlu u opasnost?”
“Nisam planirao… sve je krenulo nizbrdo kad sam pokušao proširiti firmu. Uzeo sam zajam od pogrešnih ljudi. Mislio sam da ću vratiti brzo, ali… znaš kako ide kod nas, birokracija, mito… Sve se zakompliciralo,” odgovorio je slomljeno.
Sjedila sam nijema nekoliko trenutaka. U glavi su mi se rojile slike Lejle kako me spašava iz požara – uvijek ona spašava mene, a sada bih ja trebala spasiti nju.
“Šta tačno želiš od mene? Nemaš pojma koliko imam na računu – jedva preživljavam od plate do plate!”
Adnan je slegnuo ramenima. “Ne tražim novac od tebe. Trebam da odeš kod jednog čovjeka u Mostaru i predaš mu kovertu. Samo to. On neće ništa pitati ako vidi tebe – zna da si čista, nisi umiješana ni u šta. Ako ja odem, mogu me pratiti. Ako ti odeš… niko neće posumnjati.”
Osjetila sam kako mi se želudac okreće. “Znači želiš da budem kurir za tvoje mutne poslove? Jesi li ti normalan?”
“Ajla, molim te! Ako ne uradimo ovo, Lejli prijeti opasnost! Kunem ti se da ću sve riješiti poslije ovoga – samo mi pomozi još ovaj put!”
Gledala sam ga i osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama. Sjećanja na požar su mi navirala – osjećaj bespomoćnosti, panika, dim koji guši… Sada sam opet bila zarobljena, ali ovaj put nisam znala koga trebam spašavati.
Te noći nisam mogla spavati. U stanu na Grbavici sjedila sam pored prozora i gledala svjetla grada dok su mi suze klizile niz lice. Nisam znala šta da radim – ako odbijem Adnana, možda će Lejla stradati zbog njegove gluposti; ako pristanem, upadam u nešto što bi moglo uništiti moj život.
Sljedećeg jutra nazvala sam prijateljicu Ivanu iz djetinjstva.
“Ivana, šta bi ti uradila da tvoja sestra ni ne zna da joj život visi o koncu zbog njenog muža?”
Ivana je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Ajla, znam koliko voliš Lejlu… ali pazi na sebe. Ako upadneš u to, možda više nikad ne izađeš čista. Možda bi trebala reći Lejli istinu – makar te mrzila cijeli život.”
Cijeli dan sam vagala Ivanine riječi. Na kraju sam odlučila otići kod Lejle.
Zatekla sam je kako sjedi za kuhinjskim stolom i pije kafu.
“Lejla… moram ti nešto reći,” počela sam drhtavim glasom.
Pogledala me zabrinuto: “Šta je bilo? Ajla, plašiš me.”
Ispričala sam joj sve – Adnanove dugove, prijetnje, njegov plan da mene upetlja.
Lejla je prvo zanijemila pa počela plakati: “Zašto mi nije rekao? Kako je mogao? Ajla… šta ćemo sad?”
Zagrlila sam je čvrsto kao što je ona mene grlila onog dana kad me izvukla iz vatre.
“Ne znam… ali zajedno ćemo naći izlaz,” šapnula sam joj.
Te večeri Adnan me nazvao deset puta – nisam se javljala. Sutradan smo Lejla i ja otišle na policiju i ispričale sve što znamo.
Nisam spavala danima dok nismo dobile vijest da su Adnanovi iznuđivači uhapšeni na granici kod Metkovića.
Adnan nam nikad nije oprostio što smo ga izdale – ali ja znam da smo spasile Lejlu i mene obje.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam izabrala istinu umjesto lojalnosti? Može li porodica preživjeti izdaju ako je cijena – život?