„Vrati haljinu — ionako ti ne stoji”: svekrva, spletke i tuđa obitelj
„Vrati tu haljinu, Ana, ionako ti ne stoji. Samo bacaš novac na gluposti.” Glas moje svekrve, Milene, odzvanjao je kroz stan kao hladan tuš. Stajala sam pred ogledalom, još uvijek s etiketom na haljini koju sam kupila za Ivanovu i moju godišnjicu braka. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama.
Ivan je sjedio za stolom, listajući novine, kao da nije čuo ništa. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. „Mama je samo iskrena”, promrmljao je.
Bilo mi je 34 godine, radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi u Zagrebu. Ivan i ja smo bili u braku šest godina. Njegova majka Milena dolazila je kod nas svaki vikend iz Karlovca. Svaki put kad bi došla, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Sve bi pregledala — frižider, ormare, pa čak i ladice s donjim rubljem. Nikad joj ništa nije bilo dovoljno dobro.
„Ana, nisi ti za Ivana. On je uvijek volio vitke cure, a ti si se zapustila otkad ste se vjenčali”, znala bi reći dok bi rezala kruh za doručak. U meni bi ključala ljutnja, ali bih šutjela radi mira u kući.
Jednog dana, nakon još jedne Milenine posjete, pronašla sam poruku na Ivanovom mobitelu. Pisalo je: „Sine, razgovaraj s Anom o tome da više pazi na sebe. Sramota me pred susjedima kad te vide s njom.” Ruke su mi drhtale dok sam čitala te riječi. Ivan je ušao u sobu i zatekao me s njegovim mobitelom.
„Zašto čitaš moje poruke?” pitao je hladno.
„Zašto tvoja majka ima potrebu mene vrijeđati? I zašto joj ti to dopuštaš?”
Ivan je šutio. Otišao je iz sobe bez riječi. Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Milenine riječi i Ivanova šutnja.
Sljedećih dana sve se pogoršalo. Milena je počela dolaziti češće, donosila je hranu koju „Ana sigurno ne zna skuhati”, slagala rublje „kako treba”, a meni bi ostavljala popis zadataka što da popravim po stanu. Osjećala sam se kao sluškinja.
Jednog popodneva, dok sam prala suđe, čula sam Milenu kako šapće Ivanu u dnevnom boravku:
„Sine, možda bi trebao razmisliti o tome što želiš od života. Ana ti ne može dati dijete, a znaš koliko mi znači unuk.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Imali smo problema sa začećem, ali to je bila naša stvar. Nikad nisam mislila da će Milena to iskoristiti protiv mene.
Te večeri skupila sam hrabrost i sjela pred Ivana.
„Ili ćeš postaviti granice svojoj majci ili ću ja otići. Ne mogu više ovako.”
Ivan me gledao dugo, kao da me prvi put vidi.
„Ana… ona je samo zabrinuta za nas.”
„Ne, Ivane! Ona je zabrinuta za sebe i svoj ugled pred susjedima! Ja više ne mogu biti meta njezinih frustracija.”
Nakon te večeri Ivan se povukao u sebe. Počeo je kasnije dolaziti kući, izbjegavao razgovore. Milena je slala poruke svaki dan: „Jesi li dobro? Jesi li gladan? Ana sigurno opet nije skuhala ništa.”
Jednog vikenda došla je bez najave. Zatekla me kako plačem u kuhinji.
„Što sad plačeš? Nisi valjda toliko slaba?”
Pogledala sam je ravno u oči:
„Nisam slaba, gospođo Milena. Samo više ne želim biti vaša žrtva.”
Očekivala sam da će vikati ili me izvrijeđati, ali samo me pogledala s prijezirom i izašla iz stana.
Te noći Ivan se vratio kasno. Sjela sam na krevet i rekla:
„Odlazim na neko vrijeme kod mame u Osijek. Moram razmisliti o svemu.”
Ivan nije rekao ništa. Samo je sjeo na rub kreveta i spustio glavu.
Tjedni kod mame bili su poput terapije. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Razgovarala sam s prijateljicama iz djetinjstva, šetala Dravom i polako vraćala vjeru u sebe.
Jednog dana Ivan me nazvao:
„Ana… nedostaješ mi. Razgovarao sam s mamom. Rekao sam joj da više ne smije dolaziti bez najave i da te mora poštovati.”
Vratila sam se u Zagreb s oprezom u srcu. Milena više nije dolazila svaki vikend. Ivan i ja smo otišli na bračno savjetovanje. Počeli smo graditi odnos ispočetka — ovaj put bez njezinih otrovnih komentara.
Ali rana je ostala. Povjerenje se teško vraća kad te najbliži izdaju.
Danas, kad gledam tu istu haljinu u ormaru, pitam se: koliko puta žene poput mene moraju pretrpjeti tuđe uvrede prije nego što kažu dosta? I jesmo li mi krive što dopuštamo da nas najbliži povrijede najviše?