Molitva na rubu očaja: Kako sam pronašla snagu kad se svijet srušio

“Ako umre, nikad ti neću oprostiti!” vrisnula je mama, a njezin glas odjeknuo je kroz hladne hodnike Kliničkog centra u Zagrebu. Stajala sam ukočeno, držeći mobitel u ruci, dok su mi prsti drhtali. Ivan, moj mlađi brat, ležao je na intenzivnoj njezi nakon što ga je pijan vozač pokosio na pješačkom prijelazu. Bilo je to jedno od onih zagrebačkih jutara kad magla ne popušta, a ljudi žure na posao kao da ih ništa ne može zaustaviti. Samo što je tog jutra naš svijet stao.

Tata je sjedio na klupi ispred bolnice, šutio i gledao u prazno. Mama je plakala, a ja sam pokušavala biti jaka za oboje. Ali istina je bila da sam se raspadala iznutra. “Zašto baš on? Zašto naša obitelj?” pitala sam se iznova, dok su mi suze klizile niz lice. Svi smo bili na rubu živaca. Sestre iz Bosne su zvale svakih pet minuta, teta Marija iz Osijeka nudila je da dođe pomoći, ali nitko nije mogao popuniti prazninu koju je Ivan ostavio iza sebe.

Doktori su govorili: “Prva 72 sata su kritična.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi kao kletva. Mama me krivila jer sam ja trebala pokupiti Ivana autom tog jutra, ali sam zakasnila jer sam ostala duže na poslu. Tata nije rekao ništa, ali njegov pogled bio je dovoljan. Osjećala sam se kao da nosim teret cijelog svijeta na svojim ramenima.

Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam na kauču u dnevnoj sobi, gledala u strop i molila. Nisam bila neka velika vjernica, ali tada sam prvi put u životu iskreno razgovarala s Bogom. “Bože, ako postojiš, nemoj mi uzeti brata. Daj mi snage da izdržim ovo. Oprosti mi ako sam pogriješila.” Suze su mi natapale jastuk, a srce mi je tuklo kao ludo.

Sljedećih dana bolnica je postala naš drugi dom. Mama se nije odvajala od Ivana ni sekunde, a ja sam joj donosila kavu i pokušavala je natjerati da nešto pojede. Tata je šutio i povremeno nestajao vani pušiti cigaretu za cigaretom. Svi smo bili zarobljeni u vlastitim mislima i strahovima.

Jednog jutra, dok sam sjedila u bolničkoj kapelici, prišla mi je starija žena s maramom na glavi. “Dijete, molitva čini čuda. Ne gubi nadu,” rekla mi je tiho i stisnula mi ruku. Nisam znala tko je ona, ali njezine riječi su me pogodile ravno u srce. Počela sam svakodnevno dolaziti u kapelicu, paliti svijeću i moliti za Ivana. Ponekad bih samo sjedila u tišini i osjećala kako mi se duša smiruje.

Jedne večeri, dok smo mama i ja sjedile u čekaonici, počele smo se svađati. “Ti si uvijek bila sebična! Da si ga pokupila na vrijeme, sad ne bismo bile ovdje!” vikala je kroz suze. Nisam imala snage braniti se. Samo sam ustala i otišla van na hladan zrak. U tom trenutku osjećala sam se potpuno sama.

Tada me nazvala prijateljica Lejla iz Sarajeva. “Znam da ti je teško, ali moraš vjerovati da će sve biti dobro. Sjeti se kako smo molile zajedno kad si imala problema na faksu. Vjera ti daje snagu kad misliš da više ne možeš.” Te riječi su me podsjetile na djetinjstvo kod bake u Bosni, kad smo svaku večer molile prije spavanja.

Sljedeće jutro doktor nas je pozvao u svoju sobu. “Ivanovo stanje se stabiliziralo, ali još uvijek nije izvan životne opasnosti.” Mama se srušila u stolicu i počela plakati od olakšanja. Ja sam samo šutjela i zahvaljivala Bogu u sebi.

Tih dana naučila sam koliko su ljudi različiti kad ih pogodi nesreća. Neki bježe od boli, neki se zatvore u sebe, a neki pronađu snagu tamo gdje je nikad nisu tražili. Tata je napokon progovorio: “Možda smo svi pogriješili… Možda nam Bog daje drugu šansu da budemo bolja obitelj.” Te riječi su nas sve zbližile.

Ivan se polako oporavljao. Prvi put kad je otvorio oči i pogledao me, znala sam da će sve biti dobro. Mama me zagrlila i prvi put nakon dugo vremena rekla: “Oprosti mi… Nisam imala pravo svaliti krivnju na tebe.” Suze su nam se pomiješale dok smo grlile jedna drugu.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Ivan hoda uz pomoć štaka, ali osmijeh mu se vratio na lice. Naša obitelj više nikad neće biti ista, ali naučili smo koliko nam vjera i molitva mogu dati snage kad mislimo da smo potpuno slomljeni.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam vjerovala? Da nisam molila? Možda nikad nećemo znati odgovore na sva pitanja, ali znam jedno – vjera me spasila kad nisam imala ništa drugo.

A vi? Jeste li ikada pronašli snagu tamo gdje ste mislili da je nema? Koliko vam vjera znači kad život postane pretežak?