Kako su vjera i molitva spasili naš dom: Priča iz srca jedne sarajevske obitelji

“Ne možeš mi to uraditi, Adnane!” – glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, gledajući ga kako izbjegava moj pogled. Kiša je lupkala po prozoru našeg novog stana u sarajevskom naselju Grbavica, a u meni je bjesnila oluja. “Ovo je i moj dom!”

Adnan je duboko uzdahnuo, pogleda spuštenog na stare parkete koje smo zajedno brusili prije samo mjesec dana. “Znaš da ne želim ovo… Ali mama prijeti da će nas izbaciti ako ne poslušamo. Ona je upisala stan na svoje ime kad smo ga kupovali. Nisam znao da će ovako biti.”

Svekrva, Senada, bila je žena snažnog karaktera, navikla da sve bude po njenom. Kad smo Adnan i ja odlučili kupiti stan, ona je inzistirala da se sve vodi na nju – “da se ne bi šta zakompliciralo s kreditima”, govorila je. Tada mi nije smetalo. Bila sam sretna što konačno imamo svoj kutak. Ali sada, nakon što sam ostala bez posla u banci, a Adnanova plata kasnila već treći mjesec, Senada je počela dolaziti svaki dan, prigovarati zbog računa, hrane, pa čak i načina na koji slažem tanjure.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala uspavati našu kćerku Lejlu, Senada je uletjela u stan bez kucanja. “Nisam ja dužna hraniti vas! Ako ne možete plaćati režije, vratite se kod tvojih roditelja!” vikala je. Lejla se rasplakala, a meni su suze navrle na oči. Osjećala sam se bespomoćno i poniženo.

Te noći nisam mogla spavati. Adnan je šutio, zatvoren u sebe. U tišini sam uzela tespih i počela moliti. Nisam znala što drugo mogu učiniti osim molitve. “Bože, daj mi snage da izdržim. Ne dozvoli da izgubimo dom koji smo s toliko ljubavi gradili.”

Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Senada je prijetila da će promijeniti brave dok nas nema. Adnan je bio rastrgan između mene i svoje majke. “Ne mogu joj reći da ode iz našeg života… Ona je sama od smrti mog oca”, govorio bi tiho.

Jedne večeri, kad se činilo da više nema izlaza, sjela sam s Adnanom za kuhinjski stol. “Adnane, moramo razgovarati. Ne možemo ovako više. Ili ćemo zajedno pronaći rješenje ili ćemo izgubiti sve – i dom i jedno drugo.” Pogledao me očima punim tuge i umora.

“Šta predlažeš?” pitao je.

“Zajedno ćemo moliti. I razgovarat ćemo s tvojom mamom kao obitelj. Ako treba, otići ćemo kod hodže ili svećenika – samo da nađemo mir.”

Sutradan smo pozvali Senadu na razgovor. Sjela je za stol s rukama prekriženim na prsima, spremna na svađu.

“Mama, molim te, saslušaj nas”, započeo je Adnan. “Ovaj stan je naš dom. Znam da si ti upisana kao vlasnica, ali mi smo ga kupili zajedno. Ne želimo ratovati s tobom.”

Senada je šutjela nekoliko trenutaka pa prasnula: “Ja sam sve dala za vas! A sada me tjerate kao psa!”

Osjetila sam kako mi srce puca od boli. “Ne tjeramo te, Senada… Samo želimo malo mira za našu Lejlu i nas dvoje. Ako trebaš pomoć ili društvo, uvijek si dobrodošla – ali ne možemo živjeti pod stalnim prijetnjama.”

Tog dana nije bilo pomirenja. Ali nešto se promijenilo – prvi put smo svi rekli što nas boli.

Sljedećih tjedana nastavila sam moliti svaku noć. Pridružio mi se i Adnan. Počeli smo zajedno odlaziti u džamiju petkom, a ponekad bih otišla i u crkvu sa svojom prijateljicom Ivanom – nisam birala gdje ću tražiti mir.

Jednog jutra Senada je došla tiho, bez galame. Sjela je uz Lejlu koja se igrala kockicama.

“Vidim da ste uporni… Možda sam bila prestroga”, rekla je tiho.

Adnan joj je prišao i zagrlio je prvi put nakon dugo vremena. “Mama, svi griješimo kad nas strah savlada.”

Nakon tog dana stvari su krenule nabolje. Senada nam je prepustila stan – prepisala ga na Adnana uz uvjet da joj uvijek budemo blizu ako joj zatreba pomoć ili društvo.

Danas sjedim u našem dnevnom boravku dok Lejla crta sunce na prozoru zamagljenom od kiše. Još uvijek osjećam tragove bola i straha iz tih dana, ali znam da nas je vjera održala zajedno.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam vjerovala? Da nismo molili? Može li ljubav i vjera zaista pobijediti sve prepreke – ili smo samo imali sreće ovaj put?