Kad sam prvi put rekla ‘ne’ svojoj majci: Priča o slobodi i krivnji

“Ivana, dolaze ti tetka Marija i strina Ljubica za vikend. Pripremi sobu, znaš da vole kad je sve čisto!” Glas moje majke parao je tišinu mog malog stana u Zagrebu. Pogledala sam kroz prozor na tramvaje koji su tutnjali ispod mog prozora, osjećajući kako mi se grlo steže. “Mama, ne mogu. Imam posla, ne odgovara mi. Ne želim goste ovaj vikend.” Nikad prije nisam to rekla. Nikad prije nisam prekinula poziv svojoj majci. Ali ovaj put jesam. I dok je signal nestajao, osjećala sam se kao da sam upravo presjekla nevidljivu pupčanu vrpcu koja me cijeli život držala vezanu za selo podno Cincara.

Možda će netko reći da sam bezosjećajna. Ali nitko ne zna kako je to kad te cijeli život uče da si dužan svima, da se tvoje želje ne računaju. Odrasla sam u kući gdje su vrata uvijek bila otvorena, gdje su se gosti dočekivali s pogačom i rakijom, a žene su šaptale po kuhinji dok su muškarci raspravljali o politici i kravama. “Ivana, ti si naša nada! Ti ćeš završiti fakultet, otići u grad, ali nemoj zaboraviti tko si!” govorila bi baka Anđa dok bi mi plela pletenicu.

Ali ja sam zaboravila. Ili sam barem pokušala. Prvi dan kad sam stigla u Zagreb, osjećala sam se kao da sam napokon udahnula punim plućima. Nitko me nije pitao gdje idem, s kim se viđam, zašto nisam pomogla oko ručka ili zašto još nisam našla dečka. Grad mi je dao anonimnost koju sam žudjela cijeli život.

Ali svaki poziv iz sela bio je podsjetnik da još uvijek nisam slobodna. “Ivana, kad ćeš doći? Znaš da je djedu rođendan.” “Ivana, možeš li poslati nešto novca za popravak krova?” “Ivana, tvoja sestra je opet pala matematiku, možeš li joj pomoći preko Skypea?” Svaki put bih pristala. Svaki put bih progutala vlastite planove.

Ovaj put nisam mogla. Bila sam iscrpljena od posla, od ljudi, od stalnog osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra ni za njih ni za sebe. Kad sam prekinula poziv, sjela sam na pod i zaplakala kao dijete.

Nisam znala što me više boli – majčin razočarani glas ili vlastita krivnja što sam napokon izabrala sebe. Sjećam se kad sam imala deset godina i kad sam prvi put poželjela reći “ne” – tada je to bilo zbog toga što nisam htjela ići na misu jer su me djeca zadirkivala zbog poderanih cipela. Mama mi je tada rekla: “Ne možeš uvijek birati što želiš, Ivana. Život je kompromis.”

Ali što ako kompromis znači da nikad ne živiš svoj život?

Sljedećih dana nisam se javljala na pozive iz sela. Poruke su stizale: “Jesi li dobro?”, “Mama je zabrinuta.”, “Tetka Marija kaže da si se promijenila otkad si otišla u Zagreb.”

Na poslu sam bila odsutna. Kolegica Sanja me pitala: “Je li sve u redu? Izgledaš kao da nisi spavala tjedan dana.” Samo sam slegnula ramenima. Kako objasniti nekome tko je odrastao u stanu na Trešnjevci što znači biti ‘dobra kćer’ na Balkanu?

U petak navečer zazvonio je interfon. Srce mi je stalo. Pogledala sam kroz špijunku – ispred vrata stajale su tetka Marija i strina Ljubica s torbama i vrećicama punim domaćih jaja i sira. Nisam imala snage otvoriti vrata. Sjedila sam na podu i slušala kako kucaju, kako šapuću jedna drugoj: “Rekla sam ti da neće otvoriti… Znaš kakvi su ti gradski ljudi.” Nakon deset minuta otišle su.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nisam izgovorila: “Nisam loša osoba zato što želim svoj mir! Nisam loša kćer zato što ne volim selo!”

Sljedećeg jutra nazvala me mama. Nije vikala. Samo je tiho rekla: “Ivana, nisi morala tako. Znaš da te volimo, ali teško nam je razumjeti tvoj svijet.”

Plakala sam dugo nakon tog razgovora. Nisam znala kako pomiriti dvije Ivane – onu koja voli miris asfalta nakon kiše i onu koja još uvijek sanja bakinu pogaču.

Danas, dok pišem ovo, pitam se: Jesam li sebična jer biram sebe? Ili je vrijeme da prestanem živjeti tuđe snove?

Što vi mislite – može li se biti dobar sin ili kćer ako ponekad kažete ‘ne’? Koliko nas još živi između dva svijeta, razapeti između očekivanja i vlastitih želja?